Dalmacija

Dalmacija — od otoka Raba na sjeveru do Boke kotorske na jugu

Onih 330 km dugačak obalni pojas na Jadranu na hrvatskom jugozapadu, na kojem nalazite i sirova gorja i blage obale — to je Dalmacija. Sjeverno od toga nalaze se na hrvatskom tlu Kvarnerski zaljev i poluotok Istra, na jugu se priključuje Crna Gora, na istoku iza Velebita i Dinarskoga gorja leži hrvatsko zaleđe, a na istoku stotine jadranskih otočića čekaju da budu istraženi. Oni ipak čine 2000 od ukupno 12000 kvadratnih kilometara Dalmacije. Prema tome je dugačka ukupna dužina obale, koja se najvećim dijelom sastoji od šljunčanih plaža. No postoje i rifovi ili strmo u more spadajuće gorske stijene. Isto je tako raznolika i unutrašnjost Dalmacije: močvarna područja i plodne ravnice smjenjuju se s krškim kamenjem, kanjonima i jezerskim krajolicima. A budući da bi ta naravna raznolikost trebala ostati sačuvana, relativno velik dio dalmatinskoga krajolika stoji pod zaštitom nacionalnih parkova ili parkova prirode.

Dalmacija leži između Jadrana i visokih gorskih hrbata. Time se mediteranska klima sa svojim vrućim, suhim ljetima, plodnim međuvremenima i blagim zimama upotpunjuje osobitim vjetrovima: bura duva hladan zrak iz gorja u dublje krajeve i tako u ljetu može priskrbiti nekoliko osvježavajućih dana — ali za jedriličare i motocikliste može postati i veoma opasna kada ih iznenade njezini nepravilni naleti od 180 km/h. Maestral u glavnoj sezoni neprekidno duva s mora. Njegovu hladnom vjetriću vjerojatno mnogi neiskusni u Hrvatskoj imaju zahvaliti to da uopće ne opaze kako se stvara sunčana opeklina. A jugo, koji se pojavljuje samo u proljeće i jesen, sa sobom nosi kišne oblake — no na sreću ih i odnosi ponovno! Tako je u Dalmaciji gotovo pola godine sezona odmora: od kraja svibnja do početka listopada možete se namjestiti na prijatno tople temperature zraka i vode: u srpnju npr. prosječna dnevna temperatura zahvaljujući 11 sunčanih sati raste na 28 stupnjeva, a i u svibnju i listopadu rijetko pada pod 20 stupnjeva.

Krajem travnja, početkom svibnja, kada se u Hrvatskoj pokažu prvi ljetni turisti, i svijet se biljaka pokazuje sa svoje najljepše strane: točno na kraju kišnog razdoblja cvjetaju drveće i grmlje, trave i cvijeće. Tijekom glavne sezone suha je klima ipak odnijela veći dio te krasote i samo se palme i druge otporne biljke još brinu za malo zelenila. No — kao da se posjetitelji ispraćaju i odmah ponovno pozivaju za sljedeću godinu — rana je jesen vrijeme žetve: bogato vise plodovi na lozama, grmlju i drveću, prije osušene mladice ponovno se otvaraju i nove biljke rastu. Osobitost je dalmatinska makija. Budući da su se u povijesti regije neprekidno morale graditi nove kuće i brodovi, za što je opet bilo potrebno drvo, velik je dio Dalmacije stoljećima trajno bio posječen. U tim se područjima oblikovala makija — šipražje od biljaka koje se ne mogu ili se slabo mogu upotrijebiti za gradnju. U ljetu, kada sunce danima sja na često kožaste listove grmlja, ono oslobađa svoja eterična ulja i pušta buru da začinski miris ponese sve do daleke obale. „Pravoga“ drveća u Dalmaciji ima relativno malo. No zahvaljujući programima pošumljavanja nailazi se na sve više hrastova, bukava, pinija, borova, lovora i rogača. Dok su se lokalne biljke praktično koristile, u prošlosti se veoma trudilo da strane biljke postanu domaće. S uspjehom: arapske masline, smokve i granate, azijske naranče i limune i čak australski eukaliptus danas se mogu vidjeti u mnogim vrtovima i gotovo svakom parku. A i kasnije uvedene američke biljke poput agave, oleandra i tamarisa tako se dobro osjećaju u hrvatskoj klimi da se danas mirne duše mogu označiti kao „za zemlju tipične“.

Kao u flori, tako je i u fauni izvorna baština Dalmacije postala rijetka: želve i supovi, orlovi i medvjedi, risovi i medvjedice nalaze se još samo pojedinačno u nacionalnim parkovima i područjima zaštite prirode, gdje se za cilj postavilo znatno umnožiti njihov fond. Zato hrvatska fauna ipak nikako nije siromašna: po tlu promiču zečevi, kune, divlje svinje, tekunice i zečevi — nažalost i često upravo pred voznim automobilima — a zrak je obogaćen leptirima u svim uzorcima i bojama, pticama selicama poput slavuja, lastavice i kukavice, domaćim pticama poput ševa, kosova, prepelica i sjenica te na moru naravno galebovima, dok nad gorjima kruže ptice grabljivice. Te se onda po volji obrušavaju na jednu od mnogih vrsta guštera koje se griju na suncu ili na jednu od za ljude posve bezopasnih zmija. Ljepše za pogledati — i obdareni mnogo pozitivnijim imidžem — jesu delfini, koje se dobro može promatrati pri njihovim veselim skokovima u zrak na vožnjama trajektom.

Ne samo zato što je velika većina Hrvata posljednji rat morala doživjeti izravno, u Hrvatskoj ćete sretati povijesno, politički i zemljopisno visoko obrazovane i zainteresirane ljude. Tema „politika“ nipošto se ne prepušta samo onima koji se njome po zvanju moraju zaokupljati, nego je prisutna i na svakoj tržnici, kod svakoga frizera i u svakom uredu. Možda je tim budnim okom prema budućnosti nastao i tim brižniji pogled na tradicije i običaje. Nemalo Hrvata — i mladih — još zna narodne plesove i folklorne pjesme, a možda kod kuće ima i lijepe nošnje. I inače se u Hrvatskoj rado računa na provjereno: povrće na tržnici, koje srednjoeuropskom promatraču izgleda nepravilno i pjegavo, upravo zato što nije u tolikoj mjeri prerađeno i obrađeno u mnogim slučajevima ima bolji okus od onoga što nalazite u njemačkom supermarketu. I kod ribe Hrvati ne trpe manju kakvoću — što opet koristi i svim gostima. Uopće se hrvatska kuhinja — i izvan ćevapčića — mirne duše može preporučiti: mediteranski utjecaji koji određuju izbor jela dopunjeni su austrijskim vještinama pripreme. Bez ikakvih ćete se poteškoća i raznoliko cijeli odmor moći hraniti „štrudlom“ (masnom ili slatkom), „salatama“, „tačkerlima“ (slatkim tijestom), „šmarnom“ i naravno ribljim gulašom, ribljom juhom, ribom po vašoj želji. A tada još niste ni okusili paški sir, istarski pršut, u konobama sami cijeđeno vino i sjajne torte, koje ni u Beču ne bi mogle imati bolji okus. Kako ćete i sami doživjeti, porcije su u Hrvatskoj u načelu izdašno odmjerene. Napokon, mnogo ljudi ovdje radi tjelesne poslove i treba energiju. Jer kako je nezaposlenost u Hrvatskoj oko 20 %, u primorskoj se Dalmaciji čovjek razmjerno lako može sam pomoći, pretpostavimo li da ima brod ili malo zemlje. Tako ribolov i poljodjelstvo čine važne stupove dalmatinskoga gospodarstva — jednako i turizam. I dok, nažalost, mnogi mladi ljudi odlaze u inozemstvo da nađu svoju sreću, došljaci je često nalaze upravo ovdje.

Najbliže je u Dalmaciji naravno baviti se vodenim sportom. Jedrenje, ronjenje, šnorkelanje i plivanje možete naći u gotovo svakom obalnom mjestu, a i između njih nalazite bezljudne uvale koje pozivaju na kupanje. Mislite ipak na to da u Dalmaciji ima gotovo samo šljunčanih plaža: neiskusne putnike u Hrvatsku često se prepoznaje po tome što pokušavaju bez gumenih papuča koračati do vode… Osim toga je ipak i sportska ponuda na kopnu raznolika i privlačna. Na pješačenju ili s povoljno iznajmljenim biciklima neposredno doživljavate upečatljivu prirodu Dalmacije, a mnogi hotelski kompleksi iznajmljuju svoja teniska igrališta i na sate ne-gostima. Za posve gladne pustolovina nude se raftinške ture na nekoliko rijeka. Lokalni turistički informacijski ured daje obavijest o tome koja je ponuda upravo najbliža — i koja odgovara vašoj otpornosti na vrtoglavicu!