Povijest — Dalmacija

Već su u kamenom dobu dobra klima, bogato tlo i zaštitničke gore Dalmacije morale djelovati privlačno. Jer su kod Šibenika i na Hvaru arheolozi našli ostatke koji svjedoče o tome da je ovdje najkasnije od 4500. pr. Kr. bilo prvih naselja. A kada je ljudstvo s tisućljećima stvorilo najrazličitija tržišta i trgovačka dobra, jadranski se prostor razvio u najvažnije prekrcajno mjesto između Europe i Azije. Tim je putem primjerice i znanje kako se drže domaće životinje došlo u srednju Europu. Prvi stanovnici Dalmacije nisu povjesničarima ostavili mnogo: nekoliko artefakata, crteža, gradina. Inače danas malo znamo o tim ljudima, ni odakle su došli ni kamo su otišli. Sigurno je samo: u 11. stoljeću prije našega računanja vremena u zemlju su nagrnuli novi narodi…

Iz sjeverne su Europe na Balkan došli prije svega Iliri, koji su ovdje kratko pred početkom naše ere gradili prva čvrsta sela i utvrde. Kelti su učinili isto u 4. stoljeću po Kristu, i njih je vuklo u toplije krajeve. A i suncem razmaženi Grci putovali su u područje koje danas poznajemo kao Dalmaciju. Osnovali su trgovačka središta i dali svoj prinos rastućoj gustoći stanovništva. Nije čudo da su između „novih“ i „starosjedilaca“ katkad visoko udarali valovi, koji su se, međutim, s vremenom uzajamnim prilagođavanjem kulture izravnali. Manje je skladno prošao prvi susret s Rimljanima: došli su još prije Grka, u 2. stoljeću pr. Kr., s jasnom namjerom da si zemlju i ljude prisvoje. Za to nisu bile potrebne samo mnoge malokoračne bitke, nego su se poraženi i zauzeti Iliri i još obilato bunili, pa je do 14. stoljeća iznova dolazilo do ustanaka. Pritom je rimskom provincijom Ilirikom već u 4. stoljeću vladao u Dalmaciji rođen cezar: slavni car Dioklecijan, čija palača čini temeljni kamen i srce grada Splita. Nakon njegove smrti počinju dva burna stoljeća za Dalmaciju: najprije se Rimsko Carstvo raspada u istočni i zapadni dio, pri čemu se kraj koji će se kasnije zvati Hrvatska pripisuje Zapadu, ali ga kasnije osvaja Istočno Rimsko Carstvo. Uz kratke međuigre talijansko-njemačke i gotske vlasti Hrvatska u to doba pripada uglavnom Bizantu. No Bizantinci brzo ponovno bježe krajem 6., početkom 7. stoljeća pred seobom Slavena i Avara, koja razara i Salonu. Slaveni prisvajaju vlast i jedan podklan, takozvani Hrvati, postaje sjedilačkim. Kraj dobiva novo ime, obrađuje se i zida, a u 7. se stoljeću u palači protivnika kršćana Dioklecijana uređuje prvo biskupsko sjedište u Splitu.

U sjevernoj Dalmaciji, točnije rečeno u Ninu kod Zadra, rađa se hrvatska država. Knez Trpimir sam se ovdje sredinom 9. stoljeća proglašuje „knezom Hrvata po Božjoj milosti“. Njegove se političke zamisli slijede i njegov zahtjev za vlašću priznaje. Njegov nasljednik i potomak Tomislav već se 924. zove „kraljem“ i utvrđuje ideju hrvatske vladarske dinastije duž cijele dalmatinske obale. No rod izumire i plemstvo koje ostaje radije se pripaja ugarskom kraljevstvu nego da samo odredi novoga vladara. Jer Venecija u to doba već nekoliko desetljeća pokušava prisvojiti kraj. Snažan, zaštitni saveznik dakle ne može štetiti. Doduše ne koristi ni previše: Serenissima osvaja Dalmaciju, jadranske otoke i dobar dio Istre, turska vojska široke dijelove istočne Hrvatske. Dok se Venecija i Osmansko Carstvo prepiru za dalmatinske gradove, ostali, još ugarski dio pripada Habsburgovcima. Sav kaos u kraju koristi jedino nadolazećoj gospodarskoj grani gusarstva. Jer za prepirke i svađe triju velesila neprestano treba nabavljati robu, sredstva plaćanja i hranu, koje vješti pomorci lako mogu zaplijeniti i skriti u neprohodnim gorama. Mirnije je u Hrvatskoj postalo tek kad su Mlečani 1699. u Srijemskim Karlovcima dali službeno potvrditi da im osvojena područja pripadaju. Gotovo stoljeće podižu se palače, jača trgovina i turska vojska dalje potiskuje — dok 1797. ne bude zapečaćen kraj Republike Venecije i Hrvatska postane dijelom austro-ugarske monarhije. A to kraj i ostaje do izbijanja Prvoga svjetskog rata — izuzmemo li kratku fazu francuske vlasti nakon napoleonskih pohoda — koju, međutim, za samopouzdanje građanstva ne treba podcijeniti. Nadahnut nacionalnim osjećajem Francuza, najprije se ukida feudalni ustroj, a 1830. u Hrvatskoj počinje nacionalni obrazovni pokret: jedinstven pisani jezik, hrvatski kao uredovni jezik u Dalmaciji, vlastite političke stranke i ciljevi tek su neki učinci toga povratka vlastitoj državi. No i dalje se toliko osjeća pripadnost Austro-Ugarskoj da se stoji uz nju kad dolazi do svjetskoga rata.

Iz Prvoga svjetskog rata Hrvatska izlazi kao gubitnik. Zemlja se dijeli između Italije (Istra, Zadar, nekoliko otoka) i Srbije. Nova se država najprije zove „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“, kasnije pak Jugoslavija. No budući da je Italija protestirala, morala se naći nova podjela: naposljetku se Rijeka, jabuka razdora, podijelila tako da je u kraljevstvu ostao samo gradski dio Sušak, a ostatak je pripao Italiji. No nasilna podjela i spajanje nisu dobro činili mladoj državi. Sukobi između Hrvata, Dalmatinaca i Srba postali su previše veliki, jer nije došlo do utopijske zajedničke države koju su intelektualci na obje strane već dugo željeli, nego do diktata donesenoga u Beogradu središnje i samovoljno. Razdor je 1928. dosegnuo vrhunac u atentatu na vođu hrvatske seljačke stranke u parlamentu, u kojem su smrtno pogođena i tri druga člana stranke. Nakon toga su hrvatske stranke jednoglasno odlučile ne nastaviti dalje sudjelovanje u politici, što je kralju Aleksandru vrlo dobro došlo: bez okolišanja je zabranio stranke općenito i sam se ustanovio kao diktator Jugoslavije. Godine 1934. umire u Marseilleu od posljedica atentata. Pojedine narodne skupine Jugoslavije ne nalaze mira, a još manje prijateljsko ophođenje jedne s drugom, i tako je njemačkim i talijanskim fašistima od 1941. bilo relativno olakšano sustavno ubijati Židove i Srbe: jer s Antom Pavelićem vodstvo novoga fašističkog ustaškog režima preuzima domaći čovjek. Masovna ubojstva Hrvata iz osvete posljedica su te oportunističke politike. Borci otpora poput Titove komunističke oslobodilačke vojske moraju se skrivati u gorama i na otocima, no njihovi mali uspjesi i dugo nakon rata vrijede kao junačka djela. Jer dok se oni bore protiv velikoga, okrutnog neprijatelja, Srbi i Hrvati, bosanski muslimani i Srbi te Albanci međusobno ratuju u zapetljanom i brutalnom građanskom ratu.

Komunizam Jugoslavije teško se može usporediti s onim ostatka Europe i Azije. Tito, koji se nakon svojih uspjeha kao podzemni borac mogao lako dati izabrati za predsjednika, prekinuo je već 1948. sa Stalinom i bio je isključen iz Komunističke internacionale. Status koji nije žalio. Naprotiv: on je bio taj koji je 1961. organizirao prvu konferenciju nesvrstanih zemalja da bi sebe i druge ojačao u njihovoj neovisnosti. No koliko je Tito vješto mogao djelovati na vanjskopolitičkom parketu, toliko je bio slijep prema unutarnjopolitičkim problemima: nasilje i ignorancija bili su odgovor njegova stila vladanja na tinjajuće konflikte. Razlike između pojedinih narodnih skupina rasle su, tako da je nakon Titove smrti 1980. nastupio novi nacionalizam u kojem glavnu ulogu nije igrala država Jugoslavija, nego individualno porijeklo. Taj ionako već visok konfliktni potencijal bio je dodatno zaoštren slabim gospodarstvom i socijalnim razlikama.

Kratko nakon što su Slovenija i Hrvatska 1991. proklamirale svoju neovisnost od Jugoslavije, izbio je rat. Od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine pružale su se linije fronte. Srbi su osvojili velike dijelove hrvatskoga zaleđa i gradovi poput Dubrovnika, Zadra i Šibenika bili su ljuto bombardirani i osporavani. Do 1995. Hrvatima je ipak uspjelo najveći dio toga područja ponovno osvojiti i odatle istjerani ljudi mogli su se vratiti u svoju staru domovinu. Na međunarodni je pritisak naposljetku bio ispregovaran mirovni sporazum i angažmanom njemačkih političara EU je 1992. priznala Hrvatsku i Sloveniju kao samostalne države. No nova je država bila oslabljena: razbombardirane kuće, tisuće bjegunaca, tek jedva postojeći turizam i slaba infrastruktura teško su zadavali muke Hrvatskoj. Dodatno je predsjednik Tuđman, koji je nastupao odlučno do autoritarno, zapriječio sebi mnoge šanse time što nije samo odbio blisku suradnju s međunarodnim sudom u Haagu, nego je i novinarima otežao slobodno izvještavanje. Nakon njegove smrti 1999. u Hrvatskoj se vidjela nova mogućnost za uspon, trajni mir i bolji život: EU.

S novim predsjednikom Hrvatske, Stipom Mesićem, članom Hrvatske narodne stranke i 2000. sa 56 % izabranim u ured, Hrvatska ima poglavara države kojemu je članstvo u EU najviši prioritet. Podržavao je Haag pri predstojećim istragama, izručivao je ratne zločince, zagovara liberalizaciju trgovine, želio bi preraditi pravni sustav i ni privatizaciji nekadašnjih državnih poduzeća ne stoji negativno nasuprot. Pristupanje Hrvatske NATO-u 2000. godine bio je njegov prvi uspjeh, od 2005. sada pregovara s Europskom unijom o točnim uvjetima članstva. I dobro izgleda za Hrvatsku — ne samo što se tiče primanja u EU, nego i i prije svega situacije zemlje same: naposljetku ta turbulentna, dijelom brutalna, dijelom tragična, uvijek epizodna povijest ipak vodi u stanje mira i stabilnosti, možda čak i u novo doba cvatnje Hrvatske — tko vidi optimistična lica Hrvata, teško da može vjerovati u nešto drugo!