Povijest — Hrvatska

Kada zemlja na kojoj se nalazi današnja država Hrvatska još nije imala ime i gotovo nikakve stanovnike, privlačila je ilirska plemena sa sjevera na Jadran. U 12. i 11. stoljeću prije Krista Delmati, Liburni, Histri i Japodi krenuli su naći novu domovinu i naselili se u krajevima koji se i tisućljećima kasnije još zovu po njima. Trgovalo se s novim susjedima u Grčkoj, koji su nakon toga podigli „podružnice“ na hrvatskim otocima. No brzo je došlo do zađevica koje su se mogle izgladiti tek time da se zajedno stalo protiv rimskih trupa. Od 33. pr. Kr. zemlja je, uz sve napore, bila poznata pod imenom „Provincia Dalmatia“ i Rimljani su njome upravljali iz Salone (Solin). No okupacija se tijekom vremena pretvorila u plodno partnerstvo: samo s današnjega hrvatskog državnog područja potjecalo je šest rimskih cezara. S carem Dioklecijanom, također rođenim ovdje, i njegovim veličanstvenim staračkim boravištem političko se središte premjestilo iz Salone u novoosnovani Split. On je postao upravni grad, dok je glavni grad i dalje bio daleka metropola — makar nakon podjele Rimskoga Carstva više ne Rim, nego Konstantinopol. Budući da je Hrvatska ležala na granici između Istočnorimskog i Zapadnorimskog Carstva, tijekom vremena pripadala sad jednomu, sad drugomu, a carska se vlada bavila bližim problemima, područje je bilo relativno slabo osigurano. I tako je Germanima — prije svega Alarihu s njegovim Zapadnim Gotima — na početku 4. stoljeća bilo lako pljačkajući i otimajući proći Balkanom i ostaviti za sobom trag razaranja. Stanovnici se nisu osjećali sigurnima i odseljavali su u masama u Rim ili Konstantinopol, Germani su otišli dalje i ostavili gotovo bezljudan pojas zemlje.

Kad su u 7. stoljeću prvi Hrvati došli u kraj između Jadrana i Dunava, posvuda su se doduše nalazili ostaci starih kultura, no većinom su od njih ostale samo ruševine. Jedino se na obali nekoliko sela junački držalo i novopridošlima nudilo mogućnost naseljavanja. Slaveni su se brzo prilagodili, prihvatili kršćansku vjeru, latinski jezik i uživali ugodnosti kupelji, akvedukta i infrastrukture — doduše tek nakon što su iz predostrožnosti sve razorili i mukotrpno ponovno izgradili. Sami su u svoj novi dom donijeli znanje o stočarstvu i ratarstvu, lovu i ribolovu te kovačko umijeće. Labav savez nomadskih obitelji, kad su se ovdje nastanili, organizirao se u klan s hijerarhijskim društvenim ustrojem i sam se podijelio u Slovence, Hrvate, Karantance i Srbe. Za to je vrijeme zemlja Hrvatska preuzela osjetljivu ulogu u ravnoteži između velesila Konstantinopola i Venecije: s jedne strane Istočno Rimsko Carstvo naravno nije htjelo izgubiti svoj pristup Jadranu ni uopće osvojenu zemlju — s druge je strane hrvatska flota bila u izravnu nadmetanju s Venecijom, koju se pokušavalo pridobiti kao saveznicu. Dakle se s Hrvatskom, iako je njezin pravi glavni grad do visokoga srednjeg vijeka bio Konstantinopol, postupalo kao sa samostalnom: samo je tako Venecija mogla s Bizantom raditi zajedno i istodobno ratovati protiv svoje provincije Dalmacije. I tako se Venecija predstavila kao „jadranska policija“. Serenissimi je bilo prepušteno da se bori protiv gusarstva pred obalama Balkana, a Venecija je taj cilj ostvarila time da je odmah osvojila obalne pojaseve i otoke. Zaleđe je malo zanimalo. Odande je oko tisućljeća Bugarsko Carstvo pokušavalo područja Srba i Bosanaca podvrgnuti svojoj vlasti. Slaveni su se sjedinili s hrvatskim kraljem Tomislavom i zajedno im je pošlo za rukom pokazati Bugarima njihove granice. Uopće se Tomislavove zasluge jedva mogu dovoljno visoko procijeniti: on je taj koji je svojim proglašenjem kraljem 925. objavio hrvatsku državu — koju je čak i Vatikan priznao kao takvu; uspio je dobro se postaviti i s Rimom, Konstantinopolom i Ugarskom te s Francuskom i Venecijom i ujedinio je naseljenike Panonske ravnice, Dalmacije i Dinarskoga gorja u jedan narod: Hrvate.

Budući da je Hrvatsku papa priznao kao samostalnu zemlju, i ostale su se zemlje Rimskoga Carstva uklopile u taj pogled na svijet. Nova Hrvatska nije se dakle morala bojati nikakvih represija od svoje bivše vladine vrhovne vlasti, Istočnoga Rima, i mogla se posve koncentrirati na vlastitu politiku. Potomci prvoga kralja trebali su automatski naslijediti prijestolje, druge su obitelji bile učinjene kneževskim domovima i grofovijama. Ta podjela u „Županija“, koja još uvijek određuje politički sustav današnje Hrvatske, ne podsjeća slučajno na njemačke savezne zemlje: od Franaka se prepisao princip feudalnoga gospodstva, hrvatske se knezove čak nazvalo titulom koja je bila izvedena od imena Karla Velikoga: „kralj“. Dobri politički i trgovački odnosi doprinijeli su usponu mlade države: s Istoka se doznavalo najnovije mode u umjetnosti, izradi nakita i arhitekturi, Zapad je plemstvu dostavljao kvalitetno visokovrijedno oružje — a da to nije bio učinio nužnim nikakav rat koji se približava. No već dva stoljeća nakon osnutka države, 1102., mladoj su kraljevskoj kući izostali nasljednici i plemstvo je u nedostatku vlastite kraljevske obitelji odlučilo prihvatiti onu Ugara i kao svoje vladare. Nadalje i gotovo neprekinuto do prvoga svjetskog rata Hrvatska je pripadala Kraljevini Ugarskoj.

Službeno je Venecija zemljani pojas Dalmaciju kupila tek 1409. godine, no i prije toga ju se teško može vidjeti kao pripadnu ugarskoj kruni. Najprije su neki dalmatinski plemići odbili provoditi odluke iz Ugarske i ustanovili se kao vlastodršci u vlastitoj zemlji. Zatim je Venecija spretno iskoristila križarske pohode koji su ionako prolazili krajem i u tim je godinama osvajala sve više dalmatinske obale, dok na Sredozemlju 1212. nije više bilo sile koja bi se mogla mjeriti s duždevom državom. Venecijanska je flota koristila svoj trgovački monopol i učinila zapadnu Hrvatsku prekrcajnim mjestom za krzna i nakit, robove, zlato i srebro. Najprije je luksuzna roba imala grabežljivu prođu među hrvatskim plemstvom — no budući da je njima i njihovim zemljacima trgovina bila zabranjena, brzo si uvezenu robu gotovo nitko više nije mogao dopustiti. Samo je u unutrašnjosti, pod ugarskom vlašću, nastalo vlastito gospodarstvo: obrtnici su se organizirali u cehove, živa je izmjena između pojedinih gradova bila na svačiju korist i kraj bi gledao u zlatno doba da ga nisu pregazili Turci. No kada je u 16. stoljeću osmanska vojska s neočekivanom snagom i brzinom preko Hrvatske krenula na zapad, pokazalo se da Venecija nije bila spremna odustati od svoje provincije u Dalmaciji. Iako se vrhunac moći za Serenissimu datira već u 14. stoljeće, ona je još uvijek bila dovoljno snažna da uz pomoć Dalmatinaca porazi i potisne uljeze. Tako je Dalmacija ostala dijelom Venecije dok 1797. nije morala biti predana Napoleonu.

Krajem 15. stoljeća turske čete osvajaju područja oko Senja i Bihaća, u današnjoj Bosni. Dvije najmoćnije velikaške obitelji Hrvatske, Frankopani i Zrinski, vide svoju moć masovno okrnjenu i uzalud pokušavaju odoljeti Osmanlijama. Budući da su kmetovi kneževina sad posve zauzeti obranom svoje imovine, gospodarima manjka potrebnih prihoda. Tako se ne može dokupiti ni dovoljno hrane ni volje, a Turcima je lako da s malo strpljenja iz opsade izvedu osvajanje. Kako mjesno plemstvo svoj narod više nije moglo zaštititi, Habsburgovci su umiješali i Frankopanima oduzeli imovinu: njihove su utvrde i bedemi preinačeni u novu „vojnu granicu" i zaplijenjeni od austrijske vojske. Prema kraju turskoga osvajačkog pohoda nekoć tako bogatoj obitelji ostalo je jedva nekoliko građevina u Ribniku, Novigradu i Vinodolu — ali barem je od kraja 17. stoljeća sve redovnije uspijevalo napadače natjerati u bijeg i ljudima vratiti njihov stari dom. To se prije svega odnosilo na izbjegličke obitelji iz Bosne, koje su u to doba već nekoliko naraštaja tražeći zaštitu morale živjeti u zapadnohrvatskim mjestima. One su živjele prije svega u utvrdama obitelji Zrinski, koja je za razliku od Frankopana rano prepoznala da svoj posjed može držati samo ako je i naseljen. I tako su prebjegli Slaveni i Bosanci u Ozlju, Karlovcu, između Rijeke i Bakra te u Međimurju služili svojim novim gospodarima, koji su upravo time brzo postali najbogatijom obitelji Hrvatske. Šezdesetih godina 17. stoljeća utjecajni Frankopani i imućni Zrinski sklopili su savez protiv Habsburgovaca. S turskom prijetnjom stalno neposredno pred vratima nisu mogli odobriti odluku kralja Leopolda I. da se pod svaku cijenu izbori primirje. Htjeli su Turke istjerati i osjećali su se izdanima pristankom austrijskoga kralja da se Ugarska podijeli. Urotnici su se, međutim, bojali bečke moći i tako su usrdno po Europi tražili zaštitnice i saveznike da je njihov plan došao Leopoldu I. do znanja još prije nego što su ga mogli izvesti. Leopold je poslao svoje čete u Čakovec, glavno sjedište Zrinskih, i dao grad posve razoriti. Ono što Turci nisu uspjeli, Austrijanci su sada obavili sami. Uz to su poglavare Zrinskih i Frankopana zarobili kako bi ih javnosti na oči pogubili u Beču. Ostali su članovi plemstva sustavno progonjeni, pronalaženi i također pogubljeni. Tako Hrvatska nije imala ni zastupnika vlastitih interesa kad je 1699. došlo do mirovnih pregovora u Srijemskim Karlovcima. Habsburgovci su u tim burnim godinama prisvojili ugarsku kraljevsku kuću i time držali i vlast nad Hrvatskom. Da bi se s Venecijom sporazumno dogovorili, trebalo je prepustiti u biti hrvatske gradove Knin, Sinj i Vrliku i granice Hrvatske povući duž rijeka Save i Une te na Jadranu izvan Zadra. Istočno od toga sada je službeno počinjalo Osmansko Carstvo, a ni Austrijanci ni Mlečani nisu se osjećali dovoljno neposredno ugroženima da bi se pobrinuli da Bosanci dobiju natrag svoje domovinske krajeve.

Hrvati su međutim iz prijašnjih promašenih urota naučili i pokušavali su sada svoju samostalnost odrediti više medom nego bičem: kad su Habsburgovci u nedostatku muškog nasljednika htjeli krunu predati Mariji Tereziji i time i kod Ugara naišli na nevoljkost, hrvatski je sabor bez okolišanja donio zakon prema kojemu su i ženski prijestolonasljednici zakoniti. Taj je vješt potez osigurao naklonost Austrije i ograničio zapravo nepostojeću državu Hrvatsku od njezine nekadašnje matične zemlje Ugarske. I izgledom se zemlja svojoj zaštitnici Beču sve više približavala: dok su prije toga arhitektonski važne građevine bile odreda plemićke palače i utvrde, sada su se podizala kazališta, reprezentativne gradske četvrti s širokim ulicama, a usput se izgrađivala i nova intelektualna elita te nacionalna svijest koja se više nije napajala samo razgraničenjem prema drugima. Tome je moglo pridonijeti to da su Austrijanci i Ugri otkrili jadranski turizam i da su odjednom vladari u „svojoj“ zemlji bili samo sezonski gosti. A kad su Ugri pokušali hrvatsku kulturu toliko potisnuti da ugarski postane školski i uredovni jezik, pjesnici i revolucionari između Dubrovnika i Zadra proglasili su 1830. „Ilirsko proljeće“: samostalnost u ugarsko-hrvatskoj uniji, više knjižnica i kazališta te štokavski dijalekt kao službeni jezik zemlje bili su neki od ciljeva. Nakon što su neki od zahtjeva ispunjeni, Srbi su istim putem pokušali izboriti vlastitu državu, neovisnu od Hrvatske. To što su pritom potraživali i Dalmaciju naišlo je kod Hrvata na žestoko odbijanje. Stanje se dodatno pooštrilo time da se Austrija iz vladanja Hrvatskom uglavnom povukla i te zadatke prepustila Ugrima: s obzirom na u povijesti iznova nastale poteškoće s Ugarskom, udarac u lice Hrvatima. Prije nego što se moglo riješiti pitanje hoće li i kako Hrvatska ili Srbija i Hrvatska postati neovisnima i koji se krajevi mogu pripisati kojoj zemlji, srpski je nacionalist i borac za neovisnost ustrijelio austrijskoga prijestolonasljednika. Napeto je stanje u kraju dovelo do toga da je taj napad izazvao Prvi svjetski rat — u kojem je Hrvatska stajala uz zemlje od kojih se zapravo htjela odvojiti.

Hrvatska, gubitnica rata, mora se uključiti u Kraljevinu Slovenaca, Hrvata i Srba, srpske kraljeve priznati kao vladare i planove za neovisnost isprva staviti na led. Tako su neki Hrvati u ulasku njemačkih i talijanskih četa 1941. vidjeli svoju priliku da se odvoje od ostatka kraljevine. Suradnja s novim okupatorima bila je veća od onoga što je moralno bilo obranjivo, a Ante Pavelić postao je poglavarom države. Dao je sustavno progoniti i ubijati Židove i Srbe, upuštao se u ogorčene građanske ratove s komunističkim partizanskim skupinama oko Tita i vladao svojom zemljom nemilosrdno i okrutno. Godine 1945., u godini političkoga preokreta, Tito je od podzemne ikone postao poglavarom države. Proglasio je Narodnu Republiku Jugoslaviju, koja je obuhvaćala i Zadar, Rijeku, Istru te okolicu Trsta i Gorice. Država, koja je bila zamišljena po uzoru velikoga brata SSSR-a, već se 1948. odvojila od sovjetskoga bloka i svoju je neovisnost slavila, među ostalim, višekratnim konferencijama nesvrstanih zemalja. To što se u tom osobitom položaju moglo računati i na gospodarsku pomoć iz SAD-a, učinilo je taj korak još zamamnijim i lakšim. Osim toga je Hrvatska ponovno otkrila unosan izvor novca — turizam. Dogmatska su pravila komunizma u međuvremenu popustila, no u „hrvatskom proljeću“ 1971. ponovno su pooštrena. Nakon Titove smrti 1980. do pada Berlinskoga zida 1989. ponovno se rasplamsalo pitanje samostalne hrvatske države. Godine 1991. na je referendumu impozantnih 93,2 % Hrvata glasovalo za svoju neovisnost od Beograda. Vodeći je ovdje bio prije svega predsjednik hrvatsko-nacionalističke stranke Franjo Tuđman, koji je postao i predsjednikom nove države. Za njegova su mandata 12.000 Srba i Hrvata umrli u jugoslavenskom ratu, koji je trebao potisnuti osnivanje srpske države odnosno Hrvatsku vratiti u jugoslavensku državu. Godine 1998. rat je pod pritiskom UN-a završen kompromisom o vraćanju istočne Slavonije Hrvatskoj.

Uprkos dugo željenom miru Hrvati su se 1999. osjećali u krizi: gospodarstvo i međunarodni odnosi bili su ozlijeđeni, cijeli gradovi razoreni, mnoge su obitelji izgubile svojega hranitelja i prije svega bilo je jasno da je politika koja se nekoć smatrala dobrom na širokoj liniji razočarala i podbacila. Hrvatsko-nacionalističkoj se stranci dovoljno dugo držala vjernost i narod se na izborima odlučio za promjenu vlasti: Ivan Račan i njegov štab trebali su Hrvatsku odvesti u bolju budućnost. Za to su među ostalim odlučili otvaranje tržišta, porezne reforme i socijalnu i gospodarsku podršku za vraćajuće se bjegunce. Velikom cilju, da se jednom bude primljen u EU, došlo se od 2000. znatno bliže dobrom suradnjom s Haagom i izručivanjem ratnih zločinaca te odnosima prema bivšem neprijatelju Srbiji koji su postajali bolji. I premda je život u Hrvatskoj postao bolji, nikako ga se ne može usporediti s onim u srednjoj Europi: prosječna godišnja zarada iznosi oko jednu šestinu njemačke, visoka nezaposlenost i još uvijek nezavršeni radovi na raščišćavanju i povratnom naseljavanju enormno tište zemlju i ljude. I novi predsjednik Stipe Mesić čini svoje najbolje da bi Hrvatsku otvorio svijetu (prije svega zapadnom) i kod mnogih Hrvata vrijedi kao čovjek koji će Hrvatsku učiniti ravnopravnim članom Europske unije.