Povijest umjetnosti

Mlada država Hrvatska nikada nije imala priliku razviti vlastiti umjetnički stil, nego je prilagođivala i varirala rukopis svojih okupatora. Tako se danas u Hrvatskoj nalazi jedinstvena mješavina osmanske, venecijanske i austro-ugarske kulture, koja je upravo u arhitekturi i ikonostasima još sveprisutna. Budući da su pojedine okupacijske sile Hrvatsku okupirale upravo na vrhuncu svoje moći, uvijek su bile dovoljno imućne da mnogo ulažu u reprezentaciju i umjetnost — što je za Hrvate bilo od prednosti, a za susjedne sile poticaj da i malu jadransku državu žele uzeti u posjed — nakon čega su opet novi utjecaji nalazili svoj put u hrvatsku umjetnost. Tako je povijest umjetnosti i kulture svestranija, zanimljivija i bogatija od one mnogih drugih zemalja, samo upravo ne tako izolirana i samostalna.

Najstarija u Hrvatskoj nastala umjetnička djela danas se nalaze u zemaljskim povijesnim muzejima: posude i nakit iz okolice Zadra i Šibenika, radno oruđe s otoka Brača, Visa i Hvara potječu od obrtnika iz kamenoga doba. Iskopana bronzana roba i primjerice reljef Kairosa iz Trogira datiraju se u vrijeme Grka i Rimljana, koji su nekoć nomadskim plemenima Dalmacije osim akvedukta, termi i trgovačke robe približili i osobite finese obrade metala i kiparstva. Arhitektura novih doseljenika danas je sačuvana samo u ruševinama: upravo se na selu tu i tamo još mogu vidjeti temeljni zidovi rimskih ladanjskih kuća. Palače u antičkom stilu pak su gradili domaći ljudi koji su dugo živjeli u Rimu i navikli se na sjaj i pompu. Dioklecijanova palača ovdje je vjerojatno najupečatljiviji primjer. Namjenske su građevine bile obilježene određenim pragmatizmom: dok je na Balkanu napredovala kristijanizacija, bogatije su obitelji trgovale prije svega u Rimu. One, i samo one, bile su u financijskom stanju podizati nove Božje domove i pritom su se ravnale po praktičnim tržnim halama koje su poznavale iz Italije. Konačno im je prije svega trebalo mjesto za sastanke, a manje ukrasno opremljena reprezentativna građevina. Tako je nastalo ono što danas poznajemo kao baziliku. Kada je onda uprava dalmatinske provincije premještena iz Rima u Bizant, Hrvati su otkrili ljepotu kupolnih građevina i geometrijske ornamentike. Tako danas još sačuvane crkve svjedoče o tome da ova regija nije bila sučelje između Istoka i Zapada samo gospodarski.

Romaničke građevine iz 11. do 13. stoljeća, od kojih je zaista još nekoliko sačuvano prije svega u velikim gradovima, prepoznajete po dvojnim ili trojnim oknima, po pravilno poredanim, grubim kamenim pločama i po glatko izglačanim okvirima. Za gradnju se rado koristio hrvatski mramor, koji je bio i omiljeno izvozno dobro — i tako vile u Italiji zapravo izgledaju kao hrvatske, čak i ako sa srednjoeuropskoga gledišta djeluje upravo obrnuto! Tek prema koncu romanike, na pragu gotike Hrvatska je našla svojega izvanrednoga umjetnika toga vremena: majstor Radovan stvorio je slavni portal katedrale u Trogiru i kreativnošću i umjetničkom vještinom prijazno se odvojio od svojih učitelja i prethodnika.

Današnju gradsku sliku većine gradova u 14. i 15. stoljeću odredili su gotički graditelji. Dok je prije svatko mogao graditi gdje je i kako je htio, sada je svako pročelje, svaki balkon, svaka etaža morala biti točno promišljena i najprije odobrena. Naknadno posjetitelji i stanovnici znaju cijeniti tu birokraciju. Nadalje i većina obrambenih građevina potječe iz gotičkoga doba, jer se sada trebalo braniti od četa iz Turske. Uz to su pak umjetnici na sreću još imali dovoljno prilike stvoriti nekoliko djela zaista vrijednih gledanja: bio to pozlaćeni sarkofag u Zadru, oltarne ploče u Trogiru ili zbirka rukopisa u Splitu.

Renesansa je u Hrvatskoj i prije svega u Dubrovniku bila vrijeme ljetnikovaca. Gotovo svaka obitelj koja je nešto držala o sebi — i htjela da to čine i susjedi — izgradila si je drugo boravište na obali. Pritom se manje pokušavalo oponašati reprezentativni venecijanski stil, nego razviti vlastitu arhitekturu po načelu „forma slijedi funkciju“. No što se tiče javnih građevina poput crkava, katedrala i primjerice Kneževa dvora u Ragusi, opet se više vrijednosti pridavalo ukrasnim kapitelima, harmoničnim ložama i vanjskom učinku općenito. Tko se nije ravnao po Serenissimi, obratio je pogled u suprotnom smjeru i studirao beskrajne, jedne u druge protkane dekorativne trake Osmanskoga Carstva, kupolne strope i gotovo od stupova slobodne prostore. Koliko se u Hrvatskoj branilo protiv vlasti Turaka, toliko se pustilo da njihov graditeljski stil nadahnjuje. I u slikarstvu je Hrvatska tijekom renesanse doživjela novi procvat: talijanski su majstori poput Tintoretta i Tiziana dolazili u Dalmaciju da bi se ovdje izmjenjivali s lokalnim veličinama poput Medulića i Klovića.

Crkve, samostani i školske građevine u vrijeme austrijske vlasti izbijale su iz zemlje tako brojno da zemlja Hrvatska financijski nije u stanju sva ta kulturna dobra dolično održavati. Samo su najljepše i najvažnije građevine sa svojim tipičnim zavijenim linijama, razigranim pročeljem i njemačko-austrijski inspiriranim stilom danas još dobro sačuvane. Nalaze se prije svega u unutrašnjosti zemlje, jer je obalni kraj u 17. stoljeću upravo prelazio preko svojega gospodarskoga zenita, dok su seoski krajevi profitirali od odlaska osmanske vojske.

Praktični hotelski kompleksi i stambeni kompleksi, koji su nakon Drugoga svjetskoga rata i s pojavom turizma brzo izbijeni iz zemlje, više su funkcionalni nego lijepi. „Suvereni, konzekventni bauhaus“ bio bi eufemističan opis. No na sreću ih nema odveć mnogo, a oko ima obilato prilike razgledavati starije, umjetnički vrijednije građevine. Jedna od ljepših, gledanja vrijednih građevina 20. stoljeća bez sumnje je vila slikara i kipara Meštrovića, koja je u međuvremenu prenamijenjena u muzej. Genijalan i kritičan umjetnik dao ju je pregraditi po vlastitim planovima i u vrtu smjestiti vrt skulptura. U njoj možete pratiti Meštrovićevo stvaranje kroz desetljeća i njegove komentare o hrvatskoj povijesti, politici i budućnosti.