Hrvatska
Osobnosti — Hrvatska
(kronološki po datumu rođenja)
Diokletian — cezar
? - 313
Negdje između 236. i 245. rođen je u blizini današnjega Splita kasniji car Dioklecijan. Stupio je u rimsku vojsku, brzo se i vješto uspinjao i 184. imenovan je carem. Nakon što su njegovi zavidnici i suparnici više ili manje suptilno uklonjeni s puta, vladar se posvetio problemima svojega carstva: da bi utvrdio moć carstva, podijelio je upravnu vlast na dva starija i dva mlađa cara i sam se povukao u istočni dio. Tamo je počeo s gradnjom Dioklecijanove palače, iz koje je kroz godine trebao izrasti grad Split. U godini 305. Dioklecijan je svoju službu dobrovoljno položio i smjestio se na počinak u svojoj palači — možda zato što je on, hladni taktičar, tako mogao izbjeći nasilnu smrt inače tipičnu za cezare.
Kralj Tomislav — kralj
? - 928
O mladim je godinama prvoga hrvatskoga kralja malo poznato. Tek od 924., godine svojega imenovanja poglavarom države, javno se pojavljuje. Za njegove kratke vladavine Hrvatska i Dalmacija prvi se put ujedinjuju u jedno kraljevstvo i uspješno brane od mađarskih pokušaja osvajanja zemlje. Ustanovio je znatnu vojsku i sklopio savez s Bizantom. Jedan od njegovih posljednjih nauma bio je reformirati Rimokatoličku crkvu uz pomoć biskupa iz Nina u vjeru bližu narodu. Malo nakon što je to propalo na otporu novoga pape, Tomislav je iščeznuo i uskoro nakon toga proglašen mrtvim, bez da su se točne okolnosti ikada mogle razjasniti. U hrvatskoj povijesti zauzima mjesto krajnje ambicioznoga i omiljenoga političara.
Marco Polo — pomorac
1254 - 1324
Sin jedne dalmatinske trgovačke obitelji odrastao je u Veneciji i od djetinjstva su ga otac i stric školovali u pomorstvu. Već u dobi od samo sedamnaest godina Marco Polo prvi je put i sam sudjelovao u ekspediciji, koja ga je odvela u Aziju, u Svetu Zemlju i naposljetku u Kinu. Putni izvještaji koje je Polo u to vrijeme napisao učinili su ga slavnim do našega vremena, no u posljednjim godinama sve više stručnjaka sumnja u istinitost tamo opisanih događaja. Dvadeset i četiri godine i nebrojene pustolovine nakon svojega polaska iz Venecije Marco Polo se naposljetku vratio u svoj domaći grad. U vremenu koje je slijedilo osnovao je obitelj, radio kao zapovjednik flote i u međuvremenu pao u genovsko zatočeništvo. Još je na samrtnoj postelji Polo ostajao pri istinitosti svojih priča, koje su u sljedećim stoljećima bile prevedene na nekoliko jezika i našle veliku rezonanciju i kod znanstvenika i kod „privatnih“ čitatelja.
Hl. Nikola Tavelic — franjevac
1340 - 1391
Umjesto da mu u okviru njegove plemićke obitelji cijeli život bude dobro, Nikola je Tavelić otišao u Bribir i stupio u franjevački red. Zaređen je za svećenika i 1372. zbog svoje govorničke vještine i čvrste vjere prvi put poslan kao misionar. Isprva je djelovao u Bosni i među Bogumilima, a onda je premješten u Jeruzalem. Tamo je vjerovao da može obratiti čak i kadiju, što je taj shvatio kao veliku uvredu. Tavelić i njegovi suborci osuđeni su na smrt i 1391. na Jafskim vratima rastrgani na dijelove i potom spaljeni. Ta mučenička smrt i njegovi rani uspjesi u misionarenju bili su dovoljan razlog da mu se u čast na Maslinskoj gori podigne crkva, da ga papa Pavao VI. proglasi svetim.
Marin Drzic — književnik
1508 - 1567
Marin je Držić u mladim godinama morao proći školovanje za svećenika, koje nije odgovaralo njegovu stvaralačkom daru. Tako je iskoristio preseljenje iz Dubrovnika u Sienu da razvije svoju strast za pisanjem. Priređivao je nedopuštene kazališne večeri, na kojima su prijatelji izvodili njegove komade. Budući da su se te izvedbe morale odvijati potajno, i mnoge njegove komedije te pastirske igre nisu bile tiskane. Kad se Držić vratio u Dubrovnik, nije se više morao skrivati, nego je za svoja djela najčešće čak dobivao dobar honorar; neka su od njih pisana i dvojezično i svoju komiku razvijaju kroz razliku između plemićkih i seljačkih, starih i mladih, lakomislenih i savjesnih likova.
Matija Gubec — vođa seljačke bune
1538 - 1573
Vođa seljačke bune, rođen kao Ambroz Gubec, u Hrvatskoj se štuje kao narodni junak. Zakon koji je seljacima zabranjivao slobodno kretanje uzeo je kao povod da protestira protiv politike vlastelina i grofova. S tisućama istomišljenika Gubec je prolazio kroz sela i isprva ga nije mogla zaustaviti ni kraljeva vojska. Umjesto toga ustanici su proglašeni veleizdajnicima, čime su u skladu s tada važećim pravom mogli biti osuđeni na osobito okrutnu smrt. Matija Gubec bio je mučen užarenim kliještima, izvrgnut poruzi užarenom krunom i nakon toga raščetvoren.
Faust Vrancic — izumitelj
1551 - 1617
Jedan od najblistavijih likova hrvatske povijesti jest učenjak i pustolov Faust Vrančić: Šibenčanin, koji je u Italiji postao biskup, nije napisao samo spise o logici i etici, nego je bio i prvi koji je sastavio petojezični rječnik. No Vrančić je imao i drugu stranu: bio je prvi čovjek koji je letio padobranom, kad je 1617. s predmetom vlastite izradbe skočio s venecijanskoga zvonika. Da se taj datum poklapa s godinom njegove smrti, ipak je stvar slučaja i nikako pogrešnih izračuna!
Bartol Kasic — pismoznanac
1575 - 1650
Pažanin i polusiroče Bartol Kašić pristupio je u dobi od 20 godina jezuitskom redu u Rimu. I u inozemstvu se pojačano bavio svojom domovinom, izučavao hrvatski jezik i vlastitom rukom izradio hrvatsko-talijanski rječnik. Zatim je preveo Novi zavjet, koji pak iz crkveno-političkih razloga nikada nije bio tiskan. Zato su pretisci Kašićevih rukopisa sačuvani do danas i dijelom su se koristili još do 1929. U svojim je poznijim godinama redovnik poduzeo više proširenih misijskih putovanja, prije nego se 1635. konačno vratio u Rim i ponovno posvetio knjigama. Osim svojega djelovanja u crkvenom okviru istaknuo se prije svega kao pisac obvezujuće hrvatske gramatike, objavljene 1604.
Ivan Gundulic — pjesnik
1588 – 1638
Gundulić se smatra najvažnijim i najdarovitijim književnikom baroka u Hrvatskoj. Uz svoj rad u senatu i malom vijeću grada Dubrovnika stvorio je brojne pjesme, drame i pripovijesti, na koje je utjecao njegov studij filozofije i talijanske književnosti. Iako je pisao na hrvatskom, uspjelo mu je oponašati melodiku talijanskoga i tako njegov način pisanja djeluje i stilom i zvukom savršeno te je često kopiran, no nikada dosegnut. Njegova su najvažnija djela pastorala Dubravka i pjesnička zbirka „Suze sina razmetnoga“. Značenje Gundulića za kulturu i povijest svoje domovine može se mjeriti i po tome da njegova slika sjaji na novčanici od 50 kuna.
Ruder Josip Boskovic — znanstvenik
1711 - 1787
Iz ljubavi prema znanosti mladi je Ruđer Josip Bošković izabrao put jezuita, da bi se cijeloga života mogao posvetiti knjigama. Kroz bavljenje matematikom, astronomijom, mehanikom, meteorologijom, fizikom, filozofijom i geologijom razvija se u jednoga od posljednjih univerzalnih učenjaka Europe. Vodio je zvjezdarnicu, pisao o atomima i nadahnuo poslije rođene znanstvenike i otkrivače, koji su na osnovi njegovih razmišljanja mogli objasniti svojstva materije. Osim svojih objava svoje je znanje predavao i neposredno kao profesor u Rimu, Paviji i Milanu.
Ivan Lupis-Vukic — inženjer
1813 - 1875
Nakon svojega školovanja Lupis-Vukić, rođen u Rijeci, otišao je u Veneciju, gdje je stupio u pomorsku akademiju i uzeo ime Giovanni Luppis. Budući da je postojeće torpede smatrao nedostatnima, razvio je nov tip, koji se dao upravljati s kopna i čije se punjenje palilo tek dodirom s neprijateljskim brodom. Taj izum, koji je mnogim ljudima odnio život, upravo je zato car Franjo Josip prihvatio sa zahvalnošću i Luppisu je donio pridjevak „spasitelj obale“. Luppis je sam preminuo 1875. u Milanu.
David Schwartz — inženjer
1850 - 1897
Nakon Schwartzove smrti njegovu je udovicu posjećivao gospodin koji je s izumom njezina muža trebao postati slavan: grof Zeppelin. Otprilike desetljeće prije počeo se trgovac drvom Schwartz pojačano baviti zamišlju o krutoj zračnoj lađi. Nadahnut Aristotelom i knjigama o mehanici bacio se na svoj novi naum i za to je prije svega požnjeo porugu. Čak ni bečki ratni ministar, koji se inače zanimao, nije htio staviti na raspolaganje novac za ostvarenje. Tek je 1893. u Rusiji izgrađen prvi model, s kojim pak nije bilo dokumentiranih pokusa leta. Ti su se trebali odviti tek 1897. u Njemačkoj — Schwartza je samog ta vijest tek još dosegla, prije nego što je na jednom putovanju podlegao naglom krvarenju.
Nikola Tesla — fizičar
1856 - 1943
U Smiljanu rođeni Nikola Tesla studirao je od 1876. na raznim sveučilištima u Grazu, Pragu i Budimpešti, gdje mu je došla misao graditi elektromotore. Godine 1882. preselio se u Pariz, uskoro nakon toga u New York. U oba je grada radio za jedno poduzeće Thomasa Edisona, no tamo je uskoro prestao vidjeti prostora za svoje vizije. Tako je prešao k Westinghouseu i razvio motore na izmjeničnu struju, kakvi se danas u cijelom svijetu koriste za osvjetljenje i medicinsku tehniku. Teslini su izumi tako dalekosežni da je danas jedinica magnetske gustoće toka nazvana po njemu.
Andrija Mohorovicic — meteorolog
1857 - 1936
Mohorovičić je 1909. kao prvi uspio odrediti granicu između zemljine kore i zemljina plašta. Prije toga bio je studirao matematiku i fiziku i radio kao učitelj. Zahvaljujući vlastitoj meteorološkoj promatračnici mogao je 1892. čak doktorirati u tom predmetu. Od tada se bavio uglavnom seizmologijom — istraživanjem i predviđanjem potresa. Pri analizi jednoga potresa uočio je nepravilnosti, iz kojih je izveo svoju veliku spoznaju. Njemu u čast granična se površina od tada naziva „Mohorovičićev diskontinuitet“ — u praktičnoj se upotrebi ipak rado skraćuje i na „Moho“.
Ivan Vucetic — otkrivač
1858 - 1925
Na mirnom otoku Hvaru rođenoga znatiželjnoga Ivana Vučetića uskoro je povuklo u svijet i tako je nakon završetka svojega učenja dospio u daleku Argentinu. Ovdje je radio pri policiji i bio zadužen za utvrđivanje počinitelja pri zločinima. Prvomu mu je upalo u oči da otisci prstiju dvaju ljudi nikada nisu isti i tako je razvio metodu iknofalangometrije, poslije nazvane daktiloskopija — poznatu i kao sustav prepoznavanja po otisku prsta. Od 1896. za Argentinom sve više zemalja uvodi to načelo kao traženje dokaza, a policijska akademija u La Plati još se danas zove „Escuela de policia Juan Vucatich“.
Hl. Leopold Mandic — ispovjednik
1866 - 1942
Najmlađe od dvanaest djece obitelji Mandić stupilo je već sa 16 godina u franjevački red i preselilo se iz svojega rodnoga sela Hercog Novi u Udine. Svoje redovničko ime „Leopold“ Mandić je dobio u godini 1884. i svoj je život najprije posvetio studiju filozofije. Malo po malo postao je najomiljeniji ispovjednik u kraju; do 15 sati na dan slušao je grešnike i pružao im utjehu. Predano je da je Mandić primio stigme i posjedovao vidovnjačke sposobnosti. Godine 1976. proglašen je blaženim, 1983. svetim.
Slavoljub Eduard Penkala, inženjer i izumitelj
1871 - 1922
„Popravljač svijeta“ Penkala uspio je tijekom svojega života prijaviti 80 patenata. Među njima su bila poboljšanja postojećih proizvoda kao što su termofori i rotirajuće zubne četkice, ali i novosti kao prethodnik naše današnje kemijske olovke. Pri tome je Slovaku nizozemsko-poljskoga podrijetla pomogao njegov studij kemije, no prije svega njegov izraženi izumiteljski duh. Uspjelo mu je čak sam konstruirati zrakoplov i s njim se u blizini Zagreba uzdići u zrak — u tom su ga naumu ipak za malo prestigli slavni braća Wright. Nepuno desetljeće poslije Penkala je neočekivano podlegao upali pluća.
Ivana Brlic-Mazuranic — književnica
1874 - 1938
Najslavnija hrvatska pripovjedačica bajki rođena je u Ogulinu u obitelji u kojoj su brojni muški članovi već bili stekli slavu kao političari, pisci i pravnici. U skladu s tim polagalo se na dobru izobrazbu djevojke: govorila je četiri jezika tekuće i od najranije je mladosti bila uključena u kulturni život. Godine 1883. prvi se put okušala u vlastitom djelu, od onih koja su slijedila mnoga su izdana na do petnaest jezika. Usprkos žanru „dječjih priča“, koji joj se rado pripisuje, Brlić-Mažuranić bila je priznata i kod „ozbiljnih“ književnika. Tako je 1937. postala prva izvjestiteljica današnje HAZU.
Vladimir Nazor — književnik i partizan
1876 - 1949
Odrastavši u Postirima na Braču, Nazor je od malena mogao izbliza suproživljavati političko zbivanje, jer je njegov otac tamo bio djelatan kao upravni službenik. Njega je samoga najprije vuklo u drugom smjeru: kao učitelj radio je u Splitu, kao profesor u Zadru i drugim gradovima, naposljetku je vodio dječji dom u Crikvenici. Dugo nakon svojega penzioniranja otkrio je ipak još svoje političko angažiranje i u dobi od 64 godine priključio se Titovim partizanima i nakon kraja drugoga svjetskog rata bio imenovan predsjednikom hrvatskoga parlamenta. Od kraja svojega studija Nazor je neprekidno pisao i objavljivao fiktivne tekstove. U svojim pjesmama i romanima najradije obrađuje hrvatsku povijest i njezine legende.
Ivan Mestrovic — kipar i arhitekt
1883 - 1962
Možda je do neobičnih okolnosti u kojima je Ivan Meštrović ugledao svjetlo svijeta to što je iz njega postao tako neobičan arhitekt i kipar. Upravo na seoskoj željezničkoj stanici, čiju estetsku vrijednost čovjek može dobro zamisliti ali ne baš i želi, morala ga je majka roditi. Svoje je djetinjstvo proveo u Otavicama, studirao u Beču, živio u Parizu i predavao u SAD-u. Njegovo djelo obuhvaća brojne reljefe, fontane, mauzoleje te Dom hrvatske umjetnosti u Zagrebu, na kojem se uzorno prepoznaju njegovo jasno vođenje linija i prozračne površine.
Lavoslav Ruzicka — nobelovac za kemiju
1887 - 1976
U Vukovaru rođeni Ružička počeo je 1906. svoj studij kemije u Karlsruheu i na istom mjestu doktorirao 1910. Nakon što je njegov doktorski voditelj prihvatio novo mjesto u Zürichu, i Ružička se preselio tamo i posvetio istraživanjima za svoju habilitaciju. Radio je na području organske kemije zajedno s proizvođačima parfema i tako spojio znanstvenu ambiciju i financijsku potrebu. Preko Ženeve Ružičku je 1938. odvelo u Basel. Ovdje je djelovao i još 1950. kad mu je dodijeljena Nobelova nagrada za kemiju.
Uz kemiju njegovo je zanimanje vrijedilo prije svega umjetnosti i politici. Zalagao se protiv atomskoga oružja i darovao Kunsthausu Zürich više slika.
Ivo Andric — nobelovac za književnost
1892 - 1975
Njegovim roditeljima, katoličkim obrtnicima iz najsiromašnijih okolnosti, uspjelo je uz ogromne napore poslati svojega Ivu Andrića na studij na sveučilištima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu. Školovan u filozofiji, povijesti i slavistici Andrić je 1918. osnovao književni časopis Književni jug i djelovao i na političkom polju: bio je član zagrebačkoga Narodnoga vijeća i „uz to“ još našao vremena doktorirati. Iako je u 1940-ima imao priliku neuznemiravan otputovati u Švicarsku, više je volio ratne godine provesti u Beogradu. Tamo je radio na svojim romanima za koje je 1961. dobio Nobelovu nagradu.
Josip Broz Tito — političar
1892 - 1980
Mladi se Tito 1910. priključio socijalističkoj stranci, čijem je usmjerenju cijeloga svojega života trebao ostati vjeran i obvezan. Kao bravar i metalski radnik imao je priliku putovati po jugoistočnoj Europi prije nego što je u prvom svjetskom ratu bio pozvan u vojsku. Kao međutim član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije bio je između 1928. i 1934. među ostalim i zato višekratno uhićen — ali si je pustio doći i krivotvorenja novca i napade na dušu. Upravo je to nepoštovanje pred višom vlašću i zakonom ipak s druge strane omogućilo da se Tito u godinama drugoga svjetskog rata uzdigne u uspješnoga partizanskog vođu i da u svojem otporu bude podržan od Saveznika. Nakon rata postao je predsjednik vlade i primarno se zauzimao za to da Hrvatska održava neovisne odnose sa zapadnim zemljama. Do svoje smrti Tito je bio predsjednik države. Njegov je život bio ekraniziran pod naslovom „The Fifth Offensive“.
Miroslav Krleza — književnik
1893 - 1981
Krležin je genij pao u oči već u njegovim mladim godinama i tako je dobio stipendiju za vojnu akademiju u Budimpešti. U Prvom je svjetskom ratu služio u austro-ugarskoj vojsci, no već se u ratnim godinama vratio u Zagreb. Godine 1919. pokrenuo je književni časopis Plamen i osim toga do 1927. vodio „Književnu republiku“. Tomu su se tijekom godina pridružili „Danas“, „Pečat“, „Republika“ i naposljetku „Forum“. Paralelno s tim uvijek je iznova dolazio u sukobe sa svojom zemljom: sad mu je odnesen putni list, sad je bio osumnjičen kao špijun.
Kao umjetnik Krleža je postao slavan prije svega po svojoj proturatnoj književnosti koja je težila komunizmu. „Hrvatski bog Mars“ i „Povratak Filipa Latinovicza“ samo su dvije od njegovih preko 50 monografija.
Alojzije Stepinac — bl. biskup
1898 - 1960
Kasniji je nadbiskup i kardinal svojemu pozivu došao relativno pozno: najprije je Stepinac odslužio vojnu službu, pohađao poljodjelsku školu i bavio se agrarnim znanostima. Tek je prelazak na Papinsko sveučilište Gregoriana usmjerio njegov životni put u nove tokove. Godine 1930. zaređen je za svećenika i 1934. za biskupa. Dvanaest godina poslije u je spektakularnom procesu bio okrivljen da je podupirao ratne zločine ustaša i Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora. Vatikan je proces kritizirao već tada, a 1993. papa je Ivan Pavao Alojzija Stepinca proglasio blaženim.
Vladimir Prelog — nobelovac za kemiju
1906 - 1998
Nakon samo 5 studijskih godina Prelog je 1929. na Tehničkom sveučilištu u Pragu doktorirao kemiju, no isprva nije imao prilike provoditi vlastita istraživanja. Tek je nakon preseljenja u Zürich 1941. radio praktično. Do 1957. napravio je u Zürichu karijeru — uspeo se od asistenta do predstojnika laboratorija instituta — i posvetio se pojačano temeljnim istraživanjima u kemiji. Za svoje je spoznaje o stereoizomeriji organskih molekula 1975. — godinu prije svojega odlaska u mirovinu — dobio Nobelovu nagradu. Kolege opisuju Vladimira Preloga kao duhovita i krajnje zdravo živuća čovjeka. Cijeloga se života odricao cigareta i automobila, zato je pak svojoj ženi Kamili Vitek i sinu Janu posvećivao tim više vremena.
Ivan Goran Kovacic — pjesnik
1913 - 1943
Nesrećom progonjen čini se kratki život Ivana Gorana Kovačića iz Gorskoga kotara: nakon smrti oca obitelj živi u ljutoj neimaštini, studij u Zagrebu Kovačić ne može završiti, gubi svoje prvo stalno mjesto zbog bolesti pluća, a novine u kojima sljedeće smije raditi kao urednik ukidaju se 1941. Kad se Kovačić na koncu pridruži partizanima, preživi samo nekoliko mjeseci. Njegov je grob doista nepoznat, ali njegovi opisi ljudi i okolnosti u njegovoj okolini nadživljuju ga do danas. Pablo Picasso naveo je da ga je Kovačićevo djelo nadahnulo, a 1993. posvećena mu je čak i poštanska marka.
Ivan Generalic — slikar
1914 - 1992
Već je kao sedamnaestogodišnjak slikar i crtač Ivan Generalić prvi put izložen. Ipak je trebalo do 1953. da se „naivnoga“ učini poznatim preko granica Hrvatske: te je godine izložen u Parizu, slijedile su izložbe u São Paulu i Bruxellesu. Smatra se najznačajnijim slikarom svojega ceha u cijeloj Hrvatskoj i jednim od najvažnijih u svijetu. Njemu se pripisuje osnivanje škole u Hlebinama, čiji se članovi nadahnjuju stilom majstora. Osim toga Generalić je svojim obožavateljima i poklonicima ostavio i autobiografiju „Moj život, moje slike“.
Franjo Kuharic — kardinal
1919 - 2002
Sin poljodjelca odrastao je sa svojih dvanaest starijih braće i sestara u mjestu Gornji Pribić. Pred preteško pritiskajućom neimaštinom Franjo je „pobjegao“ u samostanske zidine i 1945. zaređen je za svećenika. Radio je kao kapelan u Radoboju, vodio je župe Rakov Potok i Sveti Martin pod Okićem prije nego što je kao župnik prešao u Samobor. Godine 1964. imenovan je biskupom i od tada je živio i radio u Zagrebu. Godine 1997. zamolio je da smije zbog svoje visoke starosti položiti službu, što mu je i odobreno.
Uz crkvene zadaće zaokupljala ga je velika žeđ za znanjem, tako da je Kuharić kao počasni akademik istraživao pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
Edo Murtic — umjetnik
1921 - 2005
Svoje je djetinjstvo i mladost Murtić proveo u kosmopolitskom ozračju Zagreba, gdje je nakon svojega redovnoga školovanja pohađao obrtničku školu. Godine 1939. prešao je na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje si je uskoro stekao ugled majstorskoga učenika. Isprva je, tijekom ratnih godina, Murtić koristio svoj dar za političke, antifašističke grafike, objavljivane na plakatima i u knjigama. U mirnijem mu je vremenu uspio prijelaz na apstraktni ekspresionizam. Njegova su djela javnosti predstavljena na 300 međunarodnih izložbi, a brojni sakupljači vrijednost njegovih grafika i slika i dalje dižu u visinu.
Franjo Tudman — političar
1922 - 1999
Bivši i prvi predsjednik današnje Hrvatske rođen je u Velikom Trgovišću i već je u djetinjstvu politički oblikovan svojim ocem, vođom Hrvatske seljačke stranke. Sam je najprije studirao na vojnoj akademiji, stekao doktorski i profesorski naslov radovima o radničkom pokretu u Hrvatskoj i i druga su ga sveučilišta imenovala počasnim doktorom. Na prvim slobodnim izborima 1990. Tuđman je izabran za predsjednika. Zalagao se prije svega za slobodno tržišno gospodarstvo i razvoj demokratskoga sustava. Sporni je državnik službu držao do svoje smrti, nakon koje je razdoblje liberalizacije Hrvatske naposljetku moglo zaista početi.
Ivo Robic — pop glazbenik
1926 - 2000
I ako se to po njegovim lakim melodijama ne bi baš primijetilo, šlager-pjevač Ivo Robić prošao je klasičnu glazbenu izobrazbu na klaviru, saksofonu, flauti, klarinetu i kontrabasu prije nego što se sa svojim prvim sastavom odvažio na pozornicu. Manji nastupi u Jugoslaviji i DDR-u priskrbili su mu potrebnu rutinu prije nego što je 1959. bio smješten i na ljestvicama u Engleskoj i SAD-u. Među njegovih preko 100 objavljenih pjesama uz šlagere su i jazz-skladbe.
Vlado Gotovac — političar i pjesnik
1930 - 2000
Gotovac je postao poznat kao kritičar režima komunističke Hrvatske. Socijalisti su ga vrijeđali kao nacionalista, sam se vidio kao zastupnika demokratske ideje. Njegov je utjecaj rastao kad je 1990. postao direktor hrvatske televizije, a 1991. održao je pred majkama vojnika Jugoslavenske narodne armije govor, koji se danas smatra vrhuncem njegova političkoga kao i govorničkoga djelovanja.
Dragutin Surbek — stolni tenis
1946 -
Dragutin je Šurbek tijekom svoje karijere imao priliku stupiti za stol za dvije državne reprezentacije: u 60-ima je počeo igrati za Jugoslaviju, u 80-ima je nastupao za Hrvatsku. Izniman sportaš, koji je 1968. izborio naslov europskoga prvaka u pojedinačnom natjecanju muškaraca i u međuvremenu bio djelatan i u njemačkoj Bundesligi, odlikuje se krajnje napadačkim stilom igre, koji je mnoge njegove protivnike doveo do očaja. Od toga je najviše mogao profitirati njegov sin, koji je nekoliko godina paralelno sa svojim ocem igrao za hrvatsku reprezentaciju, dok Dragutin Šurbek nije završio svoju aktivnu karijeru.
Mate Parlov — boksač
1948 -
U godinama od 1967. do 1974. amaterski je boksač Parlov osvojio gotovo svaki državni naslov za koji se smio boriti: osam je puta bio jugoslavenski prvak, pet puta balkanski prvak, u međuvremenu je prešao iz srednje u polutešku kategoriju. Godine 1972. njegova je karijera dosegla svoj prvi vrhunac kad je u Münchenu na olimpijskim igrama osvojio zlato. Zatim je 1974. postao pobjednik amaterskoga svjetskoga prvenstva i poslije je taj uspjeh ponovio na dvama amaterskim i trima profesionalnim europskim prvenstvima. U godini 1978. naposljetku je i u svojoj profesionalnoj karijeri postao svjetski prvak svoje kategorije, no potom više nije našao put natrag u svoju najbolju formu. Godine 1980. završio je svoju karijeru nakon nekoliko nesretnih poraza.
Ivo Pogorelich — pijanist
1958 -
Legenda kaže da je Pogorelić sa samo 20 godina sudjelovao na uglednom Chopinovu natjecanju i — kad je nakon trećega kola bio otpravljen s pozornice — da se jedna članica ocjenjivačkoga suda toliko razjarila zbog te odluke da je iz prostorije izletjela s riječima: „On je genij!“
Tako su to u 80-ima vidjele i sve velike koncertne kuće i Pogorelić je od nastupa do nastupa putovao svijetom. Osim toga pokrenuo je festival za poticanje mladih umjetnika, koji se održava svake godine i mladomu naraštaju pruža pozornicu — i najboljima među njima nadajmo se pribavlja priznanje tako rano, kako je njemu samom bilo odbijeno.
Branka Batinic — stolni tenis
1958 -
Četrdesetdvostruka hrvatska i dvadesetdvostruka jugoslavenska prvakinja u stolnom tenisu počela je već s 8 godina s profesionalnim sportskim treningom i preselila se još prije punoljetnosti u Zagreb da bi u uglednom klubu Marathon Zagreb bila dalje razvijana u skladu sa svojim darom. Poslije je prešla u prvoligaški Mladost. U tom je vremenu sudjelovala na više svjetskih prvenstava i 1981. osvojila čak i bronzu u paru, a 2006. je u svojoj uzrasnoj kategoriji uzela zlato u pojedinačnom natjecanju i u paru. Osim turnira Batinić je od 1998. djelatna kao trenerica u Njemačkoj, no podupire i razvoj stolnoga tenisa u Keniji, Trinidadu i Jordanu.
Drazen Petrovic — košarka
1964 - 1993
„Mozart parketa“ rođen je u Šibeniku i brzih je 15 godina poslije već igrao košarku u hrvatskoj reprezentaciji. Strani su klubovi grabili za 1,96 m visokim šuterom, no Petrović je ostao vjeran svojoj domovini i najprije potpisao za Cibonu Zagreb, zatim se prijavio u više europskih klubova i naposljetku prešao u američku NBA. Ukupno je postao svjetski i europski prvak, četiri puta dobio naslov najboljega europskoga košarkaša i primljen je u Košarkašku kuću slavnih — počast koja nije pripala nijednomu drugomu Europljaninu. U lipnju 1993. Petrović je neočekivano umro u automobilskoj nesreći.
Toni Kukoc — košarka
1968 -
Kao mladić Kukoč je aktivno igrao stolni tenis i postao čak i državni prvak svoje uzrasne kategorije, no ping-pong je loptice uskoro zamijenio košarkaškim. Izniman igrač, koji je pet puta imenovan „europskim košarkašem godine“, prešao je u godini 1993. u NBA da podupre Chicago Bullse. Tijekom njegove karijere njegove su ekipe pobijedile na trima europskim i jednom svjetskom prvenstvu, na olimpijadi 1988. bio je drugi, a 1992. su dosegle finale. Posljednje je Kukoč igrao za Milwaukee Buckse.
Davor Šuker — nogomet
1968 -
Nogometaš Šuker, koji potječe iz Osijeka, već je 1987. dobio naslov najboljega strijelca na Svjetskom prvenstvu do 20 godina u Čileu. Isto je priznanje dvije godine poslije izborio u klubu svojega rodnoga grada i uskoro nakon toga prešao u Dinamo Zagreb. Godine 1991. preuzeo ga je FC Sevilla. U 1998. postao je treći put najbolji strijelac, ovoga puta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Zatim je Šuker prešao još u Englesku i Njemačku, no na stare se uspjehe više nije mogao nadovezati. Godine 2003. objavio je da više ne želi biti djelatan u profesionalnom sportu.
Zeljko Mavrovic — boks
1969 -
„Zed“ Mavrović, hrvatski državni prvak u teškoj kategoriji, morao je na početku svoje karijere primiti nekoliko poraza — ipak na visokom nivou: sudjelovao je na Olimpijskim igrama i europskim prvenstvima, no nikada se nije mogao slaviti na pobjedničkom podiju. Tek je 1995. izborio titulu najboljega boksača Europe i zadržao ju odmah za nekoliko godina. Nakon poraza u borbi za titulu svjetskoga prvaka postao je tako bolestan da se 2000. godine morao povući iz boksačkoga sporta i nadalje se radije posvećuje svojem bio-gospodarstvu u Požegi. Ring vidi još samo kada komentira borbe svojih bivših kolega za hrvatsku televiziju. Njegove su analize u Hrvatskoj veoma omiljene, jer mu s jedne strane koristi stručno znanje njegova vlastitoga sportskog iskustva kao i elokventan način izražavanja — ipak je u svojim aktivnim godinama bio jedini teškaš s maturom!
Goran Ivanisevic — tenis
1971 -
Sa samo 18 godina Goran je Ivanišević prvi put sudjelovao na turniru u Wimbledonu, na kojem je dosegao polufinale. Godinu poslije uspio mu je čak i ulazak u finale, a 2001. postao je pobjednik Grand Slama — događaj koji je i onako već popularnom tenisu u Hrvatskoj priskrbio još veći dotok, a Ivaniševića učinio idolom za narod. Na tom nije mogla ništa promijeniti ni njegova ne baš najbolja igra na turniru u Wimbledonu 2004., na kojem je nakon trećega kola morao napustiti igralište, niti to da si je stekao sumnjiv ugled zbog svojega osobito grubog jezika, koji je uvijek dolazio u upotrebu nakon izgubljene izmjene udaraca.
Goran Višnjic — glumac
1972 -
U Šibeniku rođeni glumac stajao je već u dobi od 9 godina prvi put pred kamerom. Svoju je mladost proveo s više malih projekata, koje je javnost pak malo zapazila. S 21 je godinom sudjelovao u filmu „Hamlet“, a u sljedećim je godinama postajao i u Hollywoodu sve slavniji: igrao je uz Nicole Kidman i iz televizijske serije „Emergency Room“ više se ne može zamisliti. U skladu s tim tri je puta dobio priznanje kao najbolji hrvatski glumac. Osim toga Višnjić je obiteljski čovjek i djelatan član organizacije za zaštitu životinja PETA.
Janica Kostelic — skijaško trčanje
1982 -
Ozljeda kolena u dobi od 19 godina značila je za skijašicu Janicu Kostelić gotovo kraj karijere — prije nego što je uopće počela. Jer već je godinu nakon operacija, na Zimskim igrama 2002., uspjela izvojevati tri zlata i jedno srebro. Četiri godine poslije nastavila je niz uspjeha s po jednom novom zlatnom i srebrnom medaljom, nakon što je u međuvremenu još usput osvojila i naslov svjetske prvakinje. Time je Kostelić najuspješnija skijašica u povijesti olimpijade. U proljeće 2007. jedva 25-godišnja iznimna sportašica konačno se povukla u mirovinu — barem što se profesionalnoga skijanja tiče.
Luksuz ondje gdje obala diše. Najbolji smještaj na Makarskoj rivijeri Vile na Makarskoj rivijeri Pitajte nekoga tko poznaje regiju.
Poznajemo mjesta i plaže o kojima pišemo. Ako ostane pitanje, pišite nam.
Pišite nam