Top 10 znamenitosti — Hrvatska

U usporedbi s drugim glavnim gradovima Zagreb je sa svojih nepunih milijun stanovnika prije malen. No budući da je grad tek u godini 1991. postao glavnim gradom neovisne Hrvatske, možda ne zadivljuje čistom veličinom, ali osvaja svojim mladim, inovativnim duhom i pustolovnim, svijetu otvorenim ozračjem. Upravo ovamo vuče mlade ljude, koji — nasuprot mnogim drugim velegradskim mladima — vide mogućnost svoj grad, svoju zemlju i svoj svijet zaista oblikovati i na njih utjecati. A mnogi tu priliku i koriste. Tako je Zagreb daleko više od lijepih parkovnih nasada i pročelja kuća građevinskoga buma 19. stoljeća, više od spomenika, muzeja, kavana i prodavaonica — što točno, možda vam mogu reći umjetnici, studenti i vodiči — ako se uspiju složiti. Sigurno je samo: Zagreb je u promjeni.

Nekoliko metara od lučkoga bazena Rimljani su Augustova doba od godine 30. pr. Kr. do prvoga stoljeća našega računanja vremena izgradili amfiteatar, koji je i danas gotovo potpuno sačuvan. U kotlini elipse koja mjeri 130 x 100 m prije su se odvijale gladijatorske borbe i kazališne izvedbe — danas se pjevači na koncertima natječu za milost publike. Dvokatna građevina od pješčenjaka, koja je nudila mjesta za 20.000 gledatelja, može se razgledati na vođenju. Pri tome dobivate vidjeti i podrumske hodnike i muzej za vino i preše za masline koji je tamo smješten i doznajete zašto je plan da se cijela građevina rastavi i otpremi u Veneciju u 16. stoljeću ipak još napušten.

Ne samo pročelja kuća koja se strmo uzdižu neposredno uz vodu podsjećaju na Veneciju, cijeli je grad Rovinj ispunjen talijanskim ozračjem: mnogi stanovnici toga istarskoga lučkoga grada govore bolje talijanski nego hrvatski, crkva u venecijanskom stilu bdije nad malim mjestom, a miris tabaka, kakav se naslućuje u filmskim klišejskim mafijaškim stražnjim sobama, ponekad prolazi kroz uličice. Jer Rovinj nije samo ribarsko mjesto, nego i sjedište tvornice cigareta. Brojni su spomenici i kuće osim toga ukrašeni venecijanskim lavovima ili odmah oblikovani po slavnim venecijanskim građevinama kao campanileu. Tako se u ulicama staroga grada punima stuba, između svih tih kavana i restorana, čovjek gotovo osjeća kao da bi morao žurno ući u najbližu pizzeriju — no ćevapčići su ovdje također veoma dobri!

Skriven za pojasom najbrutalnije bauhaus-arhitekture leži stari grad Poreča, jedan od najljepših u Hrvatskoj. Šahovnički raspored glavnih ulica olakšava orijentaciju, a male pobočne uličice brinu za obavezno ozračje na poluotoku. Osobito je vrijedna gledanja ovdje Eufrazijeva bazilika: između 535. i 550. na zemljištu starije crkve podignute su trolađna bazilika i osmerokutna krstionica, a u 16. stoljeću još i zvonik. No spektakularnija od zidova jest njihova dekoracija: osobito lijepi primjeri bizantske mozaičke umjetnosti mogu se naći u toj bazilici: zlato, dragulji i sedef oblikuju prikaze Jaganjca Božjega, Djevice Marije, svetaca, anđela, Isusa i biskupa Eufrazija — koji je dao povod za gradnju bazilike i tako i za svoj vlastiti spomenik.

Između masiva Mala Kapela i gorja Plješevica leži Nacionalni park Plitvička jezera. Preko 1 % ukupne površine od 195 km² pokriveno je vodom, ukupno 16 jezera ima u tom području, koje od 1979. pripada svjetskoj prirodnoj baštini UNESCO-a. Od poznatih ribnjaka ili plivačkih jama ta jezera razlikuje prije svega to da su povezana mnoštvom malih i velikih vodopada. Kroz tisućljeća voda se polako probijala kroz bazalt i vapnenac gorja i oblikovala neusporedivi mozaik od površina zemlje i jezera, koje na koncu nakon 76 m visokoga vodopada završavaju u rijeci Korani. Iz razloga zaštite prirode danas se u jezerima više ne smije kupati — no to je ipak Pierre Brice u filmovima o Winnetouu već obavio u ime svih nas!

U starom gradu Trogira majstor kipar Radovan sam sebi krade pozornost: jedno njegovo remek-djelo uz drugo ukrašava crkvene portale, pročelja kuća, gradska vrata i spomenike. A pri tome bi i tako već bilo dovoljno vidjeti na tom poluotoku velikom nekoliko kvadratnih metara: utvrda i katedrala, stari sudski dvor, gradske palače i najvećim dijelom sačuvane gradske zidine samo su nekoliko primjera koji su naveli UNESCO da trogirski stari grad 1997. imenuje svjetskom kulturnom baštinom. No i osim kulture Trogir je vrijedan posjeta: slastičarnice se nadmašuju u veličini porcije i okusu, kavane, umjetničke galerije i butici samostalnih modnih i draguljarskih dizajnera smjenjuju se u uličicama, a s promenade se ima lijep pogled na svjetlucav Jadran i sjajne brodice na njemu.

Godine 285. po Kristu jedan je 45-godišnji Hrvat postao vladar nad cijelim rimskim carstvom: Dioklecijan. Tomu od samosumnji slobodnom taktičaru osiguranje granica bilo je najvažnija briga, zato je carstvo 293. i razdijelio u četiri sektora i sam se učinio vladarom istočnoga. Tako je mogao urediti svoje vladino sjedište u svojem rodnom gradu i nakon godina u vječnom gradu bio je naposljetku ponovno doma. Ne dosta s tim: budući da je moć u Rimu veoma prolazna, od 295. je učinio sve da podigne što je moguće impozantnije boravište za starost: Dioklecijanova palača postala je izvorom i još je danas srce Splita. 215 x 180 m mjeri zdanje, koje je zaštićeno dijelom 18 m visokim zidinama. Katakombe i spavaonice, staje i hramovi, vrata i mramorom popločan trg mogu se razgledati bez ulaznice — konačno su već preko 1700 godina gradsko središte — i ne muzej.

Da je Dubrovnik dva puta gotovo potpuno razoren, mjestu se danas više ne zapaža: središte grada bez automobila privlači i turiste i mještane, nemalo je osobito lijepih kulturnih spomenika ostalo sačuvano, a gradske zidine na morskoj strani čini se da grad i danas zaštitnički zatvaraju u svoju ruku. Ni potres iz 1667. ni srpsko granatiranje 1991.-92. nisu obeshrabrili stanovnike u njihovu uvjerenju da ovdje žive na osobito lijepom mjestu — nije čudo da ne samo posjetitelji rado poduzimaju šetnju po zidinama, s kojih se mogu prebrojiti krovovi grada i otkriti novi prečaci. A svi ljubitelji kupovanja, prijatelji šiljastolučnih okana i sljedbenici vjerovanja „u treće se sreća krije“ ionako ne broje razaranja grada, nego koliko je puta bio izgrađen…

Prstohvat Hvara usrećio bi svaku prodavaonicu zdrave hrane, jer većim dijelom godine otok miriše na lavandu, koja se ovdje sistematski gaji, i na divlje trave. Osim toga ovdje raste izvrsno vino, kojemu samo koristi to da nijedno mjesto u Hrvatskoj nema više sunčanih sati zabilježiti od Hvara. No otok se nikako ne sastoji samo od dvorova i pješačkih turista: obale su naseljene bogatima i onima koji to žele postati. Jahte u luci istoimenoga glavnoga grada otoka govore za sebe, uređene ulice, moderne kuće i angažirana usluga u kavanama tvore jeku. Tko ne posjeduje vlastitu brodicu, može doći putničkim trajektom iz Splita i jet setu u raspoloženju za ćeretanje objasniti da je Venecijanski arsenal sa svojim teatrom zaista još zanimljiviji od još jednoga hlapa sa šampanjcem.

Malen arhipelag Brijuni od 7,4 kvadratna kilometra sastoji se od 14 plitkih, bogato obraslih otoka koji privlače prije svega ljetovatelje radi opuštanja. Između ronilačkih dna i srednjovjekovnih crkava, između igrališta za golf i FKK-plaže, između Titovih vila (za razgledavanje se treba sudjelovati u jednoj od omiljenih brodskih tura) i safari-parka ništa više ne podsjeća na epidemiju malarije 18. i 19. stoljeća, na osnovi koje su c. i k. Austrijanci mogli takoreći ostavljen otok pregraditi u svoj ljetni raj. Willi Brandt, Richard Burton i Sophia Loren samo su neki od redovnih posjetitelja koji su im za to zahvalili. No i izvan ljetovališnoga vremena Brijunski otoci zauzimaju važnu ulogu u hrvatskoj povijesti: Tito je ovdje dao potpisati pakt nesvrstanih država — i nadalje se arhipelag nazivao i „otoci mira“.