Povijest — Dubrovnik

Grad koji je George Bernard kasnije nazvao „rajem na zemlji" osnovan je u 7. stoljeću. Bjegunci iz Epidauruma, mjesta oko 10 km od dubrovačke gradske jezgre, osnovali su ga pod imenom Ragusa kad su Avari razorili njihov dom. Zaštitnim novcem slavenskim vladarima osiguravao se mir u mladom gradu, no uskoro su i vojske izvana razvile živ interes za mjesto koje je neprestano rastalo. Nakon Arapa u 9. stoljeću slijedili su nepunih 100 godina poslije Makedonci, a naposljetku su Mlečani posegnuli za vlašću nad Ragusom. Stanovnici Dubrovnika, među kojima su u svako doba bili i danas poznati književnici i mislioci, spretno su taktizirali umjesto da oružanoj sili odgovore oružjem: htjeli su vlastitu državu, najveću moguću samostalnost i prije svega mir. Te su ciljeve diplomatskim putem postigli u 12. stoljeću. Bizant, Europu i Slavene uspjelo se uvjeriti da Ragusu koriste kao pretovarno mjesto i trgovačko središte i da je čuvaju od razaranja. Kad su karavane i brodovi svakodnevno razmjenjivali robu, umnožavali bogatstvo grada i kad se mir činio sigurnim, odlučilo se čak zasuti opkop koji je grad dijelio od kopna i mogao ga braniti od uljeza, kako bi trgovački putovi postali još jednostavniji, lakši i udobniji. Danas preko toga nasipa vodi trgovačka ulica Stradun. Samostalnost Raguse pokazuje se i u tome da je grad od kraja 13. stoljeća kovao vlastiti novac. No u svojoj težnji za još većom moći gradski se otci nipošto nisu oslanjali samo na prijateljske veze s još moćnijima: iznuđivanja, spletke i držanje monopola nad soli bili su jednako odlučujući za priču o uspjehu grada, u međuvremenu podijeljena na nekoliko kneževina. Budući da su pojedini knezovi uvijek bili iz imućnih patricijskih obitelji, među njima nije došlo ni do suparništva i činili su čvrst bedem protiv svakoga vanjskog upletanja. Čak i kad su Turci službeno preuzeli vlast nad gradom, ovdje su se mogle održavati veze utemeljene na uzajamnosti: zbog svojih darova i obećane neutralnosti u tom sukobu Ragusa je postala čvorište između Istoka i Zapada, između okupatora i okupiranih. No kad su trgovačke flote sjeverozapadne Europe postale sve bolje opremljene, brže i učinkovitije, ragusanska je luka postajala sve nevažnija, jer su Nizozemci, Englezi i Francuzi mogli prevaliti dugačke putove ne gubeći dragocjeno vrijeme na usputno zaustavljanje na Jadranu. Umjesto da i svoju mornaricu održavaju i poboljšavaju, u Ragusi su se usredotočili na iskorištavanje zemlje: nekretninski pothvati i obrada zemlje činili su se dobrim planom — dok tu računicu 1667. nije prekrižio težak zemljotres. Odsad Ragusa više nije bila blistav grad kakav je uvijek htjela biti. Napoleon joj je okrnjio gradska prava, od 1815. službeno je pripadala Austriji i sve više padala u zaborav. A nakon teških razaranja i opsada u ratu 1991.–95. Dubrovnik, sada posve obnovljen, ponovno izgrađen i lijep, čeka novo doba blagostanja i slave. Pritom grad prije svega računa na turizam — obećavajuću strategiju koja će koristiti i vama!