Znamenitosti — Dubrovnik

U krugu duljine od gotovo 2 km gradske zidine obuhvaćaju stari grad Dubrovnika. Preko više prilaza — najčešće uz vrata — dolazite na utvrdu i možete je obići cijelom njezinom duljinom. Odavde s visine imate dobar pregled preostalih znamenitosti staroga grada, a i lijep pogled prema van, u drugom smjeru. Zidina je naposljetku između 12. i 17. stoljeća građena prije svega za taj smjer pogleda, jer su se nadolazeće neprijateljske postrojbe morale brzo uočiti. Zato je bedem sa svojim dvostrukim zidinama, tvrđavama i obrambenim jarkom čitavih 25 metara visok i između 1,5 m (morska strana) i 6 m (kopnena strana) debeo.

Kad je u poznom srednjem vijeku izvorni prsten zidina dopunjen i pojačan drugim, i vrata su Pile „udvostručena“: unutarnja vrata iz godine 1460. ukrašena su kipom svetoga Vlaha, vanjska su vrata izgrađena 1537. Danas su to najomiljeniji ulaz u stari grad, jer se kroz vrata Pile stupa neposredno na Stradun, veličajnu trgovačku ulicu.

Vrata od Ploča označavaju istočni ulaz u grad. Do početka 20. stoljeća ovdje se održavao veliki seljački sajam, danas se turisti sa svojim fotoaparatima tiskaju pred dvostrukim vratima u potrazi za najboljom snimkom. Jer Vrata od Ploča sastoje se od vanjskih vrata, osmišljenih 1450. i preinačenih u 19. stoljeću, i unutarnjega svoda, koji se nalazi neposredno pod obrambenom kulom iz 14. stoljeća.

Svoj brzi rast grad Dubrovnik duguje između ostaloga dobrim higijenskim uvjetima i udobnosti vodovoda. Već je u 14. stoljeću najbliži — ali ipak 12 km udaljen — izvor bio „priključen“ i neka vrsta akvedukta dovodila je čistu vodu u grad. Tamo su je građani mogli uzimati i koristiti na fontanama. Osobito lijep primjer tih fontana jest Onofrijeva fontana, desno za vratima Pile: fontana nazvana po svojem graditelju i izgrađena 1438. ukrašena je 16 vodoriga, od kojih svaka pojedina zaslužuje pozornost.

Kad se u godini 1520. u Dubrovniku zatresla zemlja, a gotovo nitko nije bio oštećen, građani su odlučili iz zahvalnosti podignuti malu crkvu. Jednobrodni Sveti Spas u istoj je godini osmislio i izgradio arhitekt Andrijić. Inače veoma strogo držano pročelje ističe gotičku rozetu, a u unutrašnjosti u renesansnom stilu stoje dva impozantna oltara od hrvatskoga mramora. Kad je grad 1667. iznenadio jak potres i najvećim ga dijelom razrušio, Crkva Spasitelja i dalje je stajala neoštećena uz gradske zidine kod vrata Pile.

Svakodnevno od 9 do 16 sati možete razgledati franjevački samostan iz godine 1317. Jedna od glavnih točaka jest izvorna apoteka, koja također potječe iz srednjega vijeka i koja je zahvaljujući pažljivom restauratorskom radu i dobroj brizi danas još ista kao u vrijeme osnutka samostana. Osim toga samostan krije muzej pun sakralnih dragocjenosti kao što su ikonostasi, rukopisi, slike i zlatarski radovi. No i na samu građevinu trebate usmjeriti pozornost: klaustar obrubljen dvostrukim nizovima stupova jednako je tipičan za svoje vrijeme kao što su kapiteli s maskama kipara Brajkova i flamboajantni portal braće Petrović na južnoj strani jedinstveni!

Reprezentativna ulica Stradun dobila je svoj današnji oblik nasipavanjem uskoga kanala, čime su se dva dijela izvornoga Dubrovnika stopila u jedan grad. I do danas se ovdje sastaje cijeli grad: teško da ima poznate robne kuće koja ovdje nije otvorila svoju podružnicu, teško da treba 10 koraka s bilo kojega mjesta Place — kako se Stradun također naziva — do najbliže kavane, i teško da ima noći u kojoj se ovdje rano utiša! Hoda se po mramoru nad vodovodom iz 1468., čovjek je uvijek u vidokrugu nekolicine najuzbudljivijih građevina grada i jednostavno uživa u trenutku — ta atmosfera čini Stradun usprkos njegovu prilično komercijalnom prizvuku tako ugodnim i simpatičnim.

Najraznovrsniju je namjenu od svih dubrovačkih građevina imala vjerojatno palača Sponza: od svoje izgradnje u 16. stoljeću kuća je služila kao kovnica, skladište, carinarnica, akademija, stambena i vladina kuća kneza, tamnica i spomen-mjesto. Za trokatnim pročeljem, koje je ukrašeno spomenikom gradskoga zaštitnika, svetoga Vlaha, nalazi se također vrijedno dvorište, koje nosi vješt raspored stupova, kojemu čak ni veliki potres nije mogao nauditi. Prostorije palače smije se također razgledati, no samo uz prethodnu prijavu i u posebnim okolnostima — na koncu to nisu umjetnički opremljene odaje iz prošlih stoljeća, nego radne sobe povijesnoga gradskoga arhiva!

Zvonarska loža iz godine 1952. rekonstrukcija je građevine iz godine 1463., srušene za austrijskoga državnoga zapovjednika. Taj je izvorni prolaz bio „mali brat“ zvonika iz 1444., čiji su signali objavljivali sjednice gradskih vijeća ili upozoravali građane pri opasnosti. Uzdiže se 31 metar između palače Sponza i vijećničke palače — što je kod „izvornika“ dovelo do toga da se između potresa 1667. i svojega rušenja na kraju 19. stoljeća nagnuo u stranu jednako opasno kao slavna kula u Pisi.

Orlandov stup, koji trgovci grada podižu u čast svojega zaštitnika, postoji u svakom mjestu s tržišno uspješnim razdobljem. Može se prepoznati po liku s mačem držanim uspravno blizu tijela, oštricom oslonjenim o pod. Najčešće pak Orlandov stup ima još jedno značenje osim samo slavljenja vlastitoga bogatstva. Tako i u Dubrovniku: ovdje je kao uzor za Orlandov kip poslužila slika Orlanda, hrvatskoga junačkoga lika koji je po legendi u 8. stoljeću zaštitio zemlju od arapskoga gusarstva — u čemu se opet pokazuje gospodarska strana, jer gusari nisu prvenstveno prijetili običnom narodu, nego blagostanju brodovlasnika i izvoznika. Stup je nastao 1418.

Ako ste 3. veljače u Dubrovniku, vjerojatno ćete znatiželjno slijediti ljudsko mnoštvo koje će vas odvesti neposredno do Svetoga Vlaha. Ovdje se, u crkvi svetoga Vlaha, ostalih 364 dana u godini nalazi srebrni kip gradskoga zaštitnika, nastao u 5. stoljeću. No jednom u godini sveti Vlaho smije na svježi zrak i u razrađenoj i spektakularnoj procesiji nose ga ulicama i uličicama Dubrovnika. Zatim se vraća u baroknu građevinu iz godine 1715. s njezinim svijetlim, raznobojnim mozaičnim oknima.

Dubrovčani, u vanjskoj politici neobično uspješni i diplomatski, znali su ne samo koristiti postupke kao što su podmićivanje i iznuda, poznavali su i njihovo zavodljivo djelovanje. Da bi tomu unutarnjopolitički pretekli, razvili su prilično originalno načelo vlasti: svakoga je mjeseca imenovan novi knez, koji cijelo vrijeme svoje službe nikako nije smio napustiti svoju palaču — upravo da u svojim poslovima ne bi bio pod utjecajem. Svijetlo crvenu sobu, u kojoj je najveći dio svojega vremena morao provoditi, možete razgledati svakodnevno od 9 do 19 sati. Osim toga Knežev dvor krije dvorište koje se koristi kao koncertna dvorana, s baroknim stubištem, i današnji gradski muzej.

Nasuprot Crkvi Spasitelja, Svetomu Spasu, u 13. je stoljeću za red svete Klare izgrađen konvent, koji je od 1432. postao prvo sirotište u cijeloj Europi. Nažalost je pao kao žrtva potresa 1667. Nakon svojega ponovnoga podizanja u 18. stoljeću građevina je isprva služila kao skladište streljiva, no otkad to — na sreću — više nije potrebno, male kavane, galerije i butici koriste povoljan položaj i najam. Svratite ovamo mirno i onda kad mislite da ste pri svojem posljednjem posjetu Dubrovniku vidjeli sve: zahvaljujući velikoj izmjeni ovdje se uvijek nađe nešto novo za otkriti!

Ne uzdajući se 100 % u Božju zaštitu, dominikanski je samostan pri početku gradnje 1310. bio zamišljen kao obrambeno zdanje. Ipak je samostan tada još ležao izvan gradskih zidina i u slučaju napada bio bi prva obrambena instanca. S povećanjem grada i pregradnjom zidina samostan se onda ipak integrirao u gradsko jezgro. Do 16. stoljeća bio je stalno pregrađivan i širen, no od tada je njegov oblik ostao nepromijenjen. Tako pri svojem posjetu možete vidjeti fine arkadne lukove u renesansnom stilu, gotičke prozore, zvonik i neukrašeno-strogu samostansku crkvu. A kada ste se u unutarnjem dvorištu s bunarom, palmama, narančama i japanskim imelama dovoljno dugo odmorili, trebali biste razgledati samostanski muzej uz sakristiju. Svakoga dana od 9 do 17 sati ovdje se zainteresiranim posjetiteljima pokazuju rukopisi iz srednjega vijeka, sakralno posuđe od zlata te nakit, ali i jednostavni habiti dominikanaca. Osobito su vrijedne gledanja velikoformatne oltarne slike u renesansnom stilu, na kojima nisu bili ovjekovječeni samo sveci, nego se na njima uvijek nalazi i više ili manje diskretna uputa na grad Ragusu: sad je to model gradskoga jezgra, sad kalež u obliku tipičnoga broda, sad čak i darežljivi utemeljitelj koji je dao izraditi sliku. Mnogo zadovoljstva pri otkrivanju!

Tvrđava Svetoga Ivana, na hrvatskom zvana Sveti Ivan, danas više ne služi obrani — nego samo zaštiti mora. Iz toga ekološkoga zanimanja uredio se ovdje u donjem dijelu akvarij, u kojem posjetitelji mogu iz najveće blizine promatrati morske životinje, a gornji je kat danas pomorski muzej. Ovdje nam se približava povijest Dubrovnika kao trgovačke metropole i razvoj brodskih modela tipičnih za regiju. Kad iz 400 godina staroga zdanja opet stupite na otvoreno, imate s jedne strane očaravajući pogled na otok Lokrum, s druge praktičan izlaz u središte grada — za slučaj da želite razgledati još više!

Već je u 11. stoljeću izvan gradskih zidina podignuta predtvrđava Lovrijenac. Na jednoj klisuri i inače već impozantna građevina nadmašuje sve druge obrambene sklopove i velik dio grada. Kad u kaštel stupite kroz glavni ulaz, uputite pogled prema gore: svod vrata ukrašava izreka Dubrovnika: „Ni za sav svjetski novac ne prodajemo svoju slobodu.

S druge strane gradske zidine i sa starim gradom povezana samo jednim mostom, tvrđava Revelin leži neposredno uz more. I onako već strme klisure dodatno su odvaljene, da bi se učinile okomitijima i time neosvojivijima. Jer ovdje su se skladištile gradske zalihe žita, bez kojih bi čovjek bio prepušten napadaču i onda kad bi se ostatak grada mogao braniti. Arhitekt Ferramolino dao je utvrdu u 16. stoljeću izgraditi u nesimetrično četverokutnom obliku, jer taj luku najbolje zaklanja od očekivanih napada. Danas se ovdje na sjeveroistoku grada prije svega uživa svježi morski vjetar i lijep pogled.

Tvrđava koja danas leži najbliže autobusnoj stanici izgradili su ju 1464. Dalmatinac i Michelozzi i smatra se prvom kazamatnom tvrđavom svijeta. Odavde možete ne samo uputiti pogled u dubrovačke stanove blizu zidina, nego i započeti svoj obilazak po gradskim zidinama.

Već bi i pojedina okrugla kula na sjeverozapadu grada vjerojatno pružila dobar pogled, ali Dubrovčanima to nije bilo dosta. I tako su na okruglu kulu postavili još jednu i stvorili najvišu točku grada: kulu Minčetu. Nakon samo tri godine gradnje Dalmatinčeva je kula 1464. uzeta u uporabu i danas je čak opremljena ugodnom kavanom.

Kada je britanski kralj Rikard Lavljega Srca završio svoje križarske pohode i krenuo kući, njegov je brod 1129. pred otokom Lokrumom bio pogođen jakom olujom. Brod se prevrnuo, Lavljega Srca bojao se za svoj život i u posljednjoj ga sekundi spasili stanovnici Dubrovnika. Iz zahvalnosti gradu je poklonio veliku sumu novca, koja je bila investirana u gradnju prve katedrale. Velika Gospa ipak je nakon zemljotresa 1667. morala biti nanovo podignuta. Prema ukusu vremena 1673. se odlučilo za jednostavnu, prostranu baroknu građevinu. Graditeljima je trebalo do 1713. dok nije svaki kamen stajao na drugom, oltari i klupe bili poravnani i sve slike — poput „Uznesenja Marijina“ od Tiziana — našle svoje mjesto. Posjetitelji kao i poznavatelji umjetnosti danas si međusobno potvrđuju: trud se isplatio! Riznica crkve nažalost nije za goste za razgledavanje. Previše bi velik bio s tim povezani trud, jer se vrata mogu otvoriti samo kada su prisutna tri predstavnika različitih institucija da otvore tri zamka — daljnji pokazatelj za opreznost i nepovjerenje koje se preko stoljeća utvrdilo u tom gradu izraslom kroz manipulaciju, taktiku i korupciju…