Bobovišća

Između gora, nešto po strani, uzdiže se zvonik crkve sv. Martina nad pašnjacima bez ljudi, morem za njima i onih nekoliko starih kućica pokraj njega. On je ostatak ambicioznoga pokušaja u 17. stoljeću da se Bobovišćima pomogne do većega značenja i veličine. Tada su se ovdje naselili pastiri i seljaci, jer u blizini ima jedan od malobrojnih izvora slatke vode na otoku. No osim njih nikoga nije vuklo ovamo. I tako je propao i projekt širenja mjesta. Danas u oronulim kućama živi još samo malo ljudi. Oni izrađuju i prodaju čipku i čekaju udarce zvona svetoga Martina i svetoga Jurja, koja je sa svojim posvećenjem u početku 20. stoljeća još vrlo mlada crkva — i time jednako stara kao većina seljana.