Lozisca

Malen, siv, odbojan djelovao bi grad Ložišća, sa svojim tijesno jedna uz drugu građenim kućicama, gotovo bezprozorskim južnim pročeljima, udubinama iskopanima u krškoj stijeni i krškom prašinom na krovovima — tim više otkako sve više mladih seljana traži bijeli svijet… Da nema onih šarenih svijetlih točaka, koji o karakteru i čaru ovoga mjesta govore mnogo više od funkcionalnih zidova: kapci su obojeni u sve boje duge, a u mukotrpno uređenim vrtovima sjaje grožđe i rajčice, blistaju limuni i masline na suncu i uređuju se gredice trava i cvijeća. Vrlo s ljubavlju stanovnici koji su ostali čuvaju svoje selo i svoje poljodjelstvo, da se i oni koji još nikada nisu bili ovdje ne bi osjećali kao stranci.

Ivan Rendić je prema koncu 19. stoljeća osmislio oblik i strukturu crkvenoga zvonika Ložišća, koji izgleda više kao rudogorska crkvica-igračka nego kao tipično dalmatinska konstrukcija. Možda se ne uklapa posve skladno u rustikalnu gradsku sliku, no u svakom je slučaju privlačan za oko. Pokraj njega nalazi se neoromanička crkva, koja je izgrađena već 1820.