Povijest — otok Čiovo

Davno su ljudi mislili da na otoku pred Trogirom žive ogromne zmije koje im jedu stoku i žele nauditi ljudima. Zato se današnje Čiovo najprije zvalo „Boa“. Pod tim imenom nalazi i prvi pisani spomen. Nekoliko je muškaraca posumnjalo u stare mitove i razdijelilo otok među sobom. Po imenu jednoga od njih otok se sada zove Vulciha. Iz toga je tijekom vremena glasovnim promjenama nastalo Vulcohovo, Cihovo i naposljetku Čiovo. Nasuprot slici koja se pokazuje današnjim posjetiteljima, otok je stoljećima bio tek slabo naseljen: osim nekoliko bjegunaca iz predrimskog doba, prognanika iz prvih stoljeća naše ere i klerika koji su u 5. stoljeću tražili samoću, u srednjem su vijeku otok naseljavali i gubavci. Tek u 15. stoljeću, kada se otok osjetio dobrim skloništem pred nadolazećom turskom vojskom, gustoća se stanovništva naglo povećala. Mnogi su novi stanovnici ostali i kada je akutna opasnost prošla. Podizali su brodogradilišta i lovili ribu u moru, uređivali vrtove i polja i stvarali građevine koje se i danas mogu obići. U 19. stoljeću obrazovani i pokusima skloni otočanin Andrija Andrić otkrio je ljekovitu moć nekih lokalnih biljaka. Klasificirao je 905 vrsta i istraživao je, među ostalim na Sveučilištu u Padovi, djelovanje njihovih aroma, djelatnih tvari i reakcija na bolesti i povrede. Posebno stariji otočani dijelom još znaju o tom blagotvornom djelovanju i imaju posve vlastite recepte protiv sunčanih opeklina, uboda komarca ili želučanih smetnji — samo se raspitajte ako vam zatreba! Većina stanovnika Čiova govori dovoljno dobro i njemački ili engleski, jer danas žive prije svega od turizma. Gotovo svaka obitelj ima sobu za iznajmljivanje, a osobito se na sjeveru užurbano gradi. Ipak — vjerojatno je to zbog privlačne moći ovoga otoka — raspoloživi prostor tek rijetko udovoljava navali posjetitelja.