Stari Grad

Znanstvenici i sportaši, umjetnici i turisti: stanovnici Staroga Grada dobivaju vidjeti gotovo isto tako mnogo kao i sami posjetitelji. Povijesno relevantan položaj, mirno more u prostranim uvalama, mirno ali živo ozračje i ne najmanje vlastita gostoljubivost učinili su Stari Grad magnetom za posjetitelje. Time su u posljednjim godinama doduše nastali neki hotelski kompleksi koji gospodare krajolikom, a i luka je „oslobođena“ svojega rustikalnoga čara — no to se lako previdi kad se šeta kroz istrošene uličice s njihovim grubim zidovima ili razgledava obrasli dvorac Tvrdalj.

Njihov naizgled nepogrešiv osjećaj za osobito lijepe položaje nije prevario stare Grke ni 384. godine pr. Kr., kada su na mjestu današnjega Staroga Grada podigli novi grad. Došavši s otoka Parosa nazvali su mjesto „Faros“ — ime koje bi većina stanovnika Staroga Grada rado vratila svojemu domaćem gradu. Godine 219. pr. Kr. Rimljani su ipak razorili većinu grada, osim nekoliko dijelova kiklopskoga zida. I rimska arhitektura nažalost nije nadživjela stoljeća — možda je kristijanizacija bila jedan razlog i to da je vjerno stanovništvo pokazivalo malo zadrške pri rušenju „poganskih“ građevina. Godine 1147. pobožni je Stari Grad čak napredovao u biskupsko sjedište i do 1278. godine — prije nego što se preselila u Hvar — ovdje je sjedila i uprava cijeloga otoka. Svoje danas još vidljivo doba cvatnje Stari Grad je ipak dosegnuo u 16. stoljeću: brojne gradske kuće, divlje-romantični obrambeni dvorac i idilične pijace potječu iz toga vremena.

Nakon rušenja jednoga staroga hrama građani su Staroga Grada dali podignuti romaničko-gotičku crkvu u blizini kiklopskoga zida. Točan datum gradnje nije poznat, no izvor iz 1332. prvi put spominje građevinu, koja je po svoj vjerojatnosti stanovništvu služila ne samo za skupove i pobožnosti, nego je i prije svega bila prvo biskupsko sjedište grada. I inače se oko crkve pletu mnoge spekulacije i zagonetke: kako je krstionica iz 5. stoljeća mogla ostati neotkrivena do 1957.? Koji ostatci iz prošloga vremena još leže zakopani u tlu oko Božje kuće? Nije čudo da svakoga ljeta brojni studenti arheologije radoznalo kopaju za crkvom da bi odgovorili na nekoliko od tih pitanja — a u međuvremenu se naravno rado posvećuju i pitanjima radoznalih gledatelja.

Petar Hektorović, pjesnik i promatrač svojega vremena, dao je između 1520. i 1569. sebi i svojim prijateljima iz uzvišenih krugova izgraditi zamak za razonodu i obranu. Debele zidine, koje su međutim protkane biljnim mladicama i puštaju da obrambena građevina djeluje kao začarani bajkoviti dvorac, okružuju dvorište, vrt, sjenicu i ribnjak. No Hektorović nikako nije poslovao samo u svojem elitnom renesansnom društvu: poznavao je i cijenio život ribara i seljaka, svojim je djelom „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ postao slavan po svojim točnim anegdotama i neka hrvatska zdravica potječe od toga narodu bliskog umjetnika. Čak i ako mu se određena afektiranost ne može odreći — u najplemenitije kamenje dvorca bili su urezani njegovi citati na nekoliko jezika — bio je prema toj osobini (prije svega kod drugih) ipak i uvijek kritičan: njegovo „si te gnosti cur superbis“ (ako se poznaješ, zašto si tako uznosit) nad nužnikom do danas ne pušta samo učitelje latinskoga da se smješkaju. Tko si želi napraviti plastičniju sliku o gospodaru kuće, pred dvorcem će naći kip koji mu je bio podignut u spomen. Tko se više zanima za vrijeme i način života općenito, može svakoga dana između 10 i 12 te 18 i 20 sati za oko 2 eura brojiti ribe u ribnjaku i pogledati malu, ali otkrivajuću etnografsku zbirku ili se jednostavno — posve kao posjetitelji prije — šetati za razonodu.

Od dominikanskoga samostana osnovanoga 1482. nakon podmetanja požara od turske vojske jedva je što ostalo. Današnja je građevina podignuta u 16. stoljeću — ovaj put zaštićena kulom i s još ogromnijom crkvom nego njezina prethodnica. Tko od 9 do 13 ili od 18 do 21 sata razgleda samostan, samu će veličinu ipak naći samo primjerenom, mjereno prema dragocjenostima koje nalazi u unutrašnjosti: Tintorettova slika „Polaganje u grob“ ukusno se uklapa u arhitekturu i prostoru daje pobožno ozračje. Prikladno tomu ovdje leži pokopan visoko štovani pjesnik Petar Hektorović. U samostanu sakralni muzej svjedoči o prošlosti grada kao biskupskoga sjedišta, a arheološki muzej odvodi posjetitelje u posljednjih 2000 godina povijesti grada.

Kao što ime gradskoga muzeja već naznačuje, ovdje se trudimo obuhvatiti povijest današnjega Staroga Grada u njegovu kontinuitetu. Jer dok povijesne knjige rado izvještavaju u epizodama i erama, ljudi su u svim vremenima ipak doduše možda živjeli s prijelomima, no nikada s naglim promjenama. Tako se posjetitelju ovdje predstavlja Faros/Stari Grad kako se stanovnicima u njihovu pojedinom životnom vijeku upravo pokazivao. Slikovni panoi i nalazi pripovijedaju pomorsku povijest, a djela najtalentiranijih umjetnika kraja izvještavaju o svakodnevnom životu i kako se on tijekom stoljeća mijenjao — zastupljeni su i suvremeni umjetnici kao Bartol Plančić.

Neposredno na glavnom trgu podignuta je 1605. prva katedrala Staroga Grada: barokni Sv. Stjepan. Za zvonik koji stoji uz crkvu ostatci su grčkoga kiklopskoga zida još dalje smanjeni: temelj se sastoji upravo od toga kamenja. Na vanjskom pročelju kule može se vidjeti reljef antičkoga broda dodan 1753., a u samoj crkvi krstionica iz godine 1592. Možda je slučaj, možda su pak stanovnici Staroga Grada nakon svojih bogoslužja trebali kontrastni program; u svakom slučaju upravo uz najvažniju Božju kuću grada stoji antički reljef s obećavajućim imenom „Eros“.