sieben Kastelas

Budući da su svi kašteli nastali u istom razdoblju, arhitektonski su i slični. Unutarnja dvorišta tipična za renesansu i obilato ukrašeni i dekorirani unutarnji prostori zaštićeni su snažnim zidovima i kulama usmjerenima prema sjeveru. S kula se nadalo vidjeti protivničku vojsku dovoljno rano da bi se burg mogao obraniti ili se bježati preko mora. Zato stambeni prostori graditelja i uvijek leže na jugu kaštela, dijelom čak na malim morskim stijenama i neposredno priključenom gatu za brodice. Između obrambenih kula i stambenoga trakta bjegunci iz Trogira i Splita podigli su svoje kuće i ovdje su kao protuuslugu za pruženu zaštitu uzgajali vino i masline.

Najsjeverniji od još sačuvanih kaštela Turci doduše nikada nisu mogli osvojiti, no od svojega podizanja 1508. redovno se mora predati silama prirode. Opet i opet dolazi do poplava toga mjesta od 2000 duša i stanovnici to gledaju ležerno. Da se nikada ne dogodi nešto ozbiljnije, neki rado pripisuju zaštiti triju crkava koje su ovdje podignute 1566., 1670. i 1765. Daljnji spomenik posve osobite vrste jest jedno od najstarijih stabala maslina na svijetu: preko šest metara mjeri obujam njegova stabla, a njegova krošnja pruža podnevnu sjenu cijelim autobusnim skupinama turista.

Nećak graditelja Kaštela Staroga, Pavao Antun Cipiko, nije se 1543. više osjećao sigurnim ni u palači svoje obitelji u Trogiru ni u Kaštelu Starom svojega ujaka i sam si je podigao obrambenu kulu. Novi kaštel danas preko 4000 ljudi pruža dom, koji su uzbudljivu povijest mjesta Kaštela općenito i te tvrđave posebno zorno obradili u povijesnom muzeju u kuli burga. U blizini Kaštela Novoga, na zemljištu jednoga povijesnoga sela koje je palo kao žrtva turskih napada, nalazi se crkva Svetoga Petra, koja je u godini 1775. izgrađena na ruševinama stare Božje kuće.

Najstariji od kaštela podigao je već 1476. u mudrom predviđanju političkih turbulencija Koriolan Cipiko. Smatra se pripravljačem puta i očem osnivačem današnjega mjesta Kaštela. No od slave i bogatstva obitelji, koja je gradu Trogiru darovala jednu od svojih najljepših građevina, nije ostalo mnogo: najprije je Koriolanova žena u požaru burga izgubila život, potom je cijela obitelj 1830. napustila grad, koji danas broji 5350 stanovnika. Nijedan od Cipika nikada više nije viđen — a ako bi neki ipak znao za svoje slavno nasljedstvo, čuva to za sebe i pušta legende o iščeznuću cijele dinastije da se veselo dalje pletu.

Nasuprot običaju da se kašteli nazivaju po obiteljskom imenu svojih graditelja, ime Lukšić vraća se na osobno ime jednoga Vitturija iz četrnaestoga stoljeća. Lukši Vitturi bio je čovjek takva utjecaja i karizme da su svi njegovi potomci u spomen na svojega pretka nosili oznaku „Lukšići“ kao počasni naslov — i upravo i kaštel nazvali po njemu. Ovdje se smješta i priča o Dobrili i Miljenku, koja inače tako romantičnomu mjestu od 4200 stanovnika daje nešto morbidan čar. Osobito su vrijedni gledanja umjetnički uređen park Vitturi unutar zidina tvrđave i župna crkva iz 18. stoljeća izvan njih. U Božjoj se kući u filigranski izrađenom sarkofagu kipara Dalmatinca čuvaju ostatci nadbiskupa Arneriusa.

Taj netipičan kaštel ne sastoji se od boravišta jednoga imućnoga gospodara i nastamba nekolicine seljaka, kojima je udijelio milost da budu zaštićeni njegovim zidinama, nego je od početka bio shvaćen kao spoj više utvrda: najprije je jedan par braće podigao dva mala kaštela, poslije su se, privučeni dobrim položajem, više bogatih poslovnih ljudi doselilo u blizinu i jednako podigli male kaštele. Njih se i danas može razgledati u dijelu mjesta Piskera.

Na stijeni položenoj pred kopnom benediktinke su u godini 1529. podigle najljepši od svih kaštela — Gomilicu. Kameni most, preko kojega danas ulazite u tvrđavu, nije autentičan: prije se ovdje koristio drveni pokretni most, jer je to pružalo najbolju zaštitu od nadolazećih neprijatelja. Slijedeći zapovijed ljubavi prema bližnjemu, sestre su seljacima i ribarima okolice dopustile da unutar obrambenih zidina podignu kuće i da svoj život i svoju skromnu imovinu spase pred Turcima. Na taj je način nastalo 31 kuća koje i danas stoje. No nisu ovdje svoje vrijeme provodile samo redovnice i stanovnici dalmatinskoga zaleđa: i kralj Zvonimir već je počivao pod 700 godina starim dubom pred crkvom Svetih Kuzme i Damjana — tako to sebi barem pripovijeda oko 3500 današnjih stanovnika Gomilice.

Biskup Splita dao je sebi u godini 1488. samo deset kilometara od granice „svojega“ grada podignuti rezidenciju. Takvu reprezentativnu građevinu kao biskupsku palaču u jezgri mjesta u drugim, čisto za obrambene svrhe uređenim kaštelima traži se uzalud. Pred tom se građevinom i danas svakodnevno sastaje gotovo 4200 stanovnika toga dijela mjesta da ugodno popiju kavu, razmijene najnovije ogovaranje i odmore se od hodanja kroz uske uličice. Na koncu tjedna posjeti se jedna od mjesnih crkava i poslije se na tržnici kupi svježe povrće za nedjeljni obrok. Nije čudo da se i biskup ovdje osjećao dobro!