Legenda o Miljenku i Dobrili

Jezovito lijepa predaja Kaštela počinje u sedamnaestom stoljeću u Kaštel Lukšiću. Ovdje su živjele obitelji Vitturi i Rušinić, koje su od pamtivijeka i a da razlog nije zabilježen živjele u zavadi. Jedni drugima nisu željeli ništa dobro, a i preci su jedni drugima na vrat priželjkivali kugu. No dogodilo se da se objema obiteljima rodilo po jedno dijete. Kći Vitturijevih odazivala se na ime Dobrila, a sin Rušinićevih kršten je kao Miljenko. Djeca su odrastala dobro čuvana i zdrava i jednoga dana — kako to već sudbina hoće — zaljubila su se jedno u drugo. Zgrožen tom nemogućom vezom, gospodin Vitturi odlučuje svoju kćer povjeriti benediktinskom samostanu u Trogiru. Puno tuge dijete se pokorava svojoj sudbini, ali potajno se nada i čeka svojega ljubljenog Miljenka, da bi je potražio, pronašao i oženio. Ona je u svojoj osami jedina koja još nije doznala da je mladić od kaštelanskoga suca žrtvovan mukotrpno održavanu miru Kaštela i također prognan u samostan. Ondje, u Visovcu, posve blizu slapova Krke, očajnog Miljenka jednoga dana susretne starica. Predstavlja se kao seljanka, djeluje krajnje prijazno i brzo pridobiva mladićevo povjerenje. Njoj može povjeriti svoju tragičnu ljubavnu priču. Ona se pomalo prene, jer je prije bila u službi obitelji Vitturi i odgojila Dobrilu kao dojilja. Iz iskrene ljubavi prema svojoj nekadašnjoj štićenici obećala je Miljenku da će stupiti u vezu s djevojkom i ohrabriti je na bijeg, ako mu uzvraća ljubav. Tako se i zbilo: Dobrila se obradovala čuvši da je njezinu prijatelju dobro i da na nju misli jednako koliko i ona na njega te je odlučila odvažiti se na bijeg. No sreća joj nije bila naklonjena. Prije nego što je svojega Miljenka napokon opet mogla zagrliti, oteli su je razbojnici. Njezin nestanak dakako nije prošao nezapaženo, a kad je njezinu ocu do ušiju došla vijest o okrutnoj otmici kćeri, nije oklijevao ni sekunde: iskoristio je svoje bogatstvo, svoj dobar glas u Kaštelima i svoju taktičku vještinu i tako mu je naposljetku pošlo za rukom osloboditi Dobrilu. I obitelj Vitturi i Rušinići morali su priznati da su pred ljubavlju nemoćni, pa su prihvatili osjećaje najmlađega naraštaja — štoviše: napokon su sklopili mir. Za Dobrilu i Miljenka priređena je bučna svadba u Kaštelima i progonstvo je ukinuto. No ubrzo su ponovno buknule stare zavade i mržnje. A budući da je sad imao priliku, stari je Vitturi iskoristio svoju vezu s razbojničkom družinom da dade ubiti Miljenka. Kad je Dobrila doznala za smrt svojega netom vjenčanog muža, a potom čula i da je to naredio njezin vlastiti otac, podlegla je ludilu. Vikala je i plakala mnogo dana, tuga je mladu udovicu toliko oslabila da se teško razboljela — možda i zato što joj je sada oduzet smisao njezina života, Miljenko. Kratko nakon Miljenkove smrti umrla je i Dobrila. Njezinu posljednju želju, da bude pokopana uz svojega muža i tako barem u smrti zauvijek bude s njim sjedinjena, ispunila je rodbina. Obje su obitelji najprije morale izgubiti svoju djecu da bi mogle prihvatiti njihovu iskrenu ljubav. Na tu tragediju i danas podsjećaju lijesovi Miljenka i Dobrile u crkvi svetog Ivana.