Povijest — Brijuni

Uz dojmljivu prirodu i duga je povijest ostavila svoje tragove vrijedne gledanja na području nacionalnog parka: iz ilirskog doba potječu pet ruševina utvrda koje se nalaze na najvišim točkama Velikog Brijuna. Ovdje su Histri podizali svoje utvrde, po kojima je uostalom nazvana cijela Istra i čiji je naziv „Brevona" i danas sadržan u izvedenici Brijuni. Godine 177. rimska je vojska preuzela vrlo osporavan otočni svijet, uvela ratarstvo i ropstvo i dala gospodarstvu procvat. To se pokazuje i u arhitekturi: podignute su ladanjske kuće i upravne zgrade, a u uvali Verige sagrađena je ljetna rezidencija cezara. Ta je palača s tri terase, tri hrama i brojnim stambenim prostorima, termama, umjetnom obalnom crtom i vlastitom kanalizacijom zračila cijelim sjajem svjetske sile Rima. Danas prije podsjeća na legendarnu Atlantidu, jer se u međuvremenu, nažalost, nalazi pod morskom površinom. Sljedeći osvajači, Slaveni, premjestili su svoje životno središte u uvalu Dobriku na zapadu Velikog Brijuna. U ondje uređenom kastrumu živjeli su dijelom jedni uz druge, dijelom jedni za drugima od 4. stoljeća Rimljani, Goti, Bizantinci, Slaveni, Franci i Mlečani. Iz ranih se stoljeća i danas mogu razgledati ostaci Marijine bazilike i crkve svetog Petra. U tim se stoljećima gospodarstvo proširilo s ratarstva i na dobivanje soli te rudarstvo. Stanovništvo je u solanama i kamenolomima steklo znatno blagostanje, čiji je rast zaustavljen tek 1312. prvom epidemijom kuge. Slijedili su daljnji valovi bolesti, uz to je izbila malarija, pa u 18. i 19. stoljeću na otocima današnjeg nacionalnog parka gotovo da više nije živio nijedan čovjek. Široke, šumovite površine sustavno su posječene kako bi se dobila građa za brodogradnju i gradnju kuća na kopnu. Srednjovjekovne građevine na samom Velikom Brijunu — premda od kamena — također nisu otporne na vremenske prilike, pa se mletačko ljetno sjedište s pripadajućim zatvorom i dvije male crkve još mogu razgledati, no većina drugih građevina u najboljem je slučaju sačuvana u ruševinama. Novije građevine koje su Austrijanci podigli na napuštenim otocima Malom i Velikom Brijunu i danas svjedoče o razdoblju ratne luke i flotnog uporišta. Sedam utvrda spada među najveće vojne komplekse na Sredozemlju. Godine 1893. Austrijanac Paul Kupelwieser posvetio se ambicioznom pothvatu čiji je uspjeh s tadašnjeg gledišta bio više nego nevjerojatan: na pustom, komarcima zaraženom, vojno korištenom i krajobrazno iscrpljenom otoku htio je baš podići novi raj za odmor. S bakteriologom Robertom Kochom dao je isušiti sve lokve i bare, čime je iskorijenjena i malarija, sagradio vjetrenjaču za dobivanje energije, iskrčio gustu makiju i s druge strane pošumio kraj po svojim zamislima, u najkraćem roku podigao smještaj i već je 1896. dočekao prve goste. Od 1899. usredotočio se osim toga na arheološki vid svojega raja za odmor i na očuvanje antičkih građevina. Usporedno su građeni raskošni hoteli i prostrane vile s lijepim pogledom, a od 1908. bilo je čak i s kopna dovedene slatke vode. Najkasnije kad su uslijedili i igralište za golf, kockarnica, zatvoreni bazen s grijanom morskom vodom i ergela, vlasnik je otoka nadmašio svoj san — a Veliki Brijun bio je dalje nego ikad od statusa nacionalnog parka. Jer da bi se nešto proglasilo nacionalnim parkom, najmanje 50 % površine mora biti gotovo netaknuto ljudskim utjecajima. To je razlog zašto tolik dio okolne morske površine i brojni mali otoci pripadaju Nacionalnom parku Brijuni, dok se zanimanje za park ipak prije svega usredotočuje na glavni otok! To što je Veliki Brijun danas uopće nacionalni park, a ne i dalje otmjeno lječilište, leži u tome da su otoci u Drugom svjetskom ratu pripali turistički dobro razvijenoj Italiji. Gosti su radije ostajali na jednako ugodnu i daleko praktičnije dostupnu kopnu, a s nesposobnošću plaćanja obitelji Kupelwieser otok je sa svim svojim ugodnostima pripao talijanskom ministarstvu financija. Izbijanjem Drugoga svjetskog rata ovdje se stacionirala mornarica, a bombardiranja su bila logična posljedica. Nakon toga je Tito izabrao otok za svoju ljetnu rezidenciju: kuće i hoteli obnovljeni su, a povrh toga 1953. sagrađena je bijela vila „Bijela vila", a 1957. raskošna zgrada „Brijunka". Tito je svoju rezidenciju proširio i na okolne otoke, pa je npr. na Vangi podignuto vinogorje s vlastitom vinarijom. U Titovo je doba narodu bio zabranjen svaki pristup otocima. Samo su ga pozvani gosti smjeli ovdje posjetiti. No nakon njegove smrti 14 je otoka proglašeno nacionalnim parkom, zbog čega su danas doduše opet dobrodošli posjetitelji, ali se za njih ne smiju podizati nove ugodnosti. Koriste se samo već postojeći objekti, pa su hotelske sobe prilično rijetke i treba ih rezervirati mnogo unaprijed.