Povijest — Kornaten

O postanku Kornata mišljenja su podijeljena: prije se držalo sigurnim da je Bog osobno pustio šaku bijelih oblutaka da padnu u more i onda — i sam iznenađen — utvrdio da bi ovdje svaka daljnja promjena značila samo pogoršanje. Zadovoljan slučajem, posvetio se drugim stvaralačkim poslovima i prepustio Kornate sebi samima. Ta se inačica danas dovodi u sumnju; krš i karbonatne stijene upućuju na manje spontan postanak. Zagovornici toga rasuđivanja radije govore o „sjevernim ostacima antiklinale", koji su s porastom morske razine za gotovo 100 metara na kraju posljednjega ledenog doba potonuli sve do vrhova. Snažno razvedena obala, brojne špiljske tvorbe i abrazija prema moru vrijede kao prilično uvjerljivi dokazi za to. No nisu samo prirodne sile pridonijele slici otočnoga krajolika: kad su se ovdje nastanili Rimljani, prokopali su npr. kanale kroz otoke koji su im se činili predugima i nezgrapnima. To što otok Katina danas više ne pripada Kornatu ili Dugom otoku, jedan je primjer: prokopana su dva morska prolaza, i premda su bili duboki samo 2 metra, trajno su izmijenili kulisu. Osobito se to dobro vidi na Maloj Proversi, na čijim se objema obalama još vide ruševine jedne te iste građevine. Ona se nad antičkim kanalom uzdizala poput carinarnice, no proširenjem plovnoga puta 1987. na 25 metara širine i 5 metara dubine konačno je uništena. Nakon Rimljana otoci su postali dom ribara i pastira. Dugi kameni zidovi, koji su vlastite ovčje pašnjake dijelili od susjedovih, i danas o tome svjedoče. Isprva su ljudi ovdje još živjeli pod feudalnom vlašću, no između 1885. i 1897. smjeli su sami kupovati zemlju. Otada su Kornati u privatnom vlasništvu, uglavnom obitelji s Murtera, koji su u samom nacionalnom parku sagradili 300 kuća kako bi ondje tijekom sezone stanovali i davali stanovati. Izvan parka, i na „nezaštićenim" kornatskim otocima, i danas se obrađuje zemlja i napasaju ovce. U samom je nacionalnom parku sustavno krčenje starijih naraštaja sliku krajolika već toliko izmijenilo da se ona danas doduše čini „osebujnom", ali više nije doista „izvorna". I tako je 1967. hrvatska vlada odlučila područje Kornata — dakle sva četiri otočna niza — staviti pod posebnu zaštitu. Ti su propisi trebali sačuvati krajolik i poticati njegov opstanak — to što je taj krajolik tada izgledao drugačije nego prije nekoliko tisućljeća nije pritom bio problem, jer je s jedne strane obalna crta već dojmljiv svjedok stvaralačke snage vremena, valova i vjetra, a s druge je upravo ta izmijenjena priroda jedinstvena — makar sad opet bila prepuštena sebi i izložena bujanju. More i njegovi stanovnici ipak u tom nacrtu nisu bili uzeti u obzir. Oni su uključeni tek 1980., nakon dugih i temeljitih istraživanja, a područje nacionalnog parka 1988. je naposljetku svedeno na ono koje danas poznajemo. Turističko i poljodjelsko korištenje pojedinih područja to je učinilo nužnim. I tako se danas može odmarati posve blizu te jedinstvene prirode, a da je se pritom samo ne opterećuje civilizacijom. Jer i otoci koji su po sadašnjoj definiciji nacionalnog parka „izvan njega" i dalje imaju status parka prirode.