Vodopadi i tok rijeke — Krka

Četiri kilometra istočno od naselja Knin izvire rijeka Krka. Kroz dolinu Kninsko polje ona dostiže kanjon u kojem će nastaviti svoj tok. Dodatno se rijeka napaja Butišnicom, koja tijesno za tvrđavom kod Knina utječe u Krku, pri čemu je izvorno „mjesto susreta“ obiju rijeka ležalo dalje uzvodno, ali umjetno stvoreno na tom mjestu označava i ulaz u nacionalni park. Odavde se Krku slijedi 12 km nizvodno da bi se dosegnuo prvi vodopad: Bilušić-buk pada gotovo 20 metara duboko i dijeli se uglavnom na dvije velike kaskade. „Preinakama“ na prirodi i ovdje su bila spriječena redovna preplavljivanja, a slijedeći tok rijeke 2 km dalje dolazi se do jezera Brljansko jezero, koje služi i kao zaustavni bazen pri mnogo padavina. S 1300 x 400 metara nudi dovoljno prostora i vode da bi napajalo sljedeći vodopad.

Na visini od 15,5 metara nad svojim daljnjim tokom Krka nadvladava Brljanske barijere, čiji je cestovni tok istodobno omogućio vezu između mjesta Drniša i Kistanja. Manojlovac, sljedeća kaskada, najviša je u parku: gotovo 60 metara voda ovdje nadvladava u nekoliko stupnjeva. Jedan se vodopad ruši 32 metra u dubinu, manji se slapovi čine kao da mu se pridružuju kao namjerno, na drugom mjestu brzaci biserno teku preko velikoga oblutka, soteska se u daljnjem toku uzdiže na preko 200 metara nad riječnim koritom i s vidikovca iznad Manojlovca, na cesti između Knina i Kistanja, ima se najbolji pogled na taj spektakl. Osim upečatljive prirode pozornost na sebe privlače i kameni lukovi, koji se ovdje nazivaju „šuplja crkva“ (Šuplja crkva). Ti oko jednoga platoa podignuti ostatci rimskoga vojnog logora i naselja Burnuma bili su naseljeni još u 7. stoljeće, danas se mogu naći samo ostatci — koji istodobno svjedoče i o sjaju starih stanovnika i o snazi prirode i mijeni vremena. Sljedeći vodopad koji rijeka ima pred sobom jest Rošnjak, kod kojega se vodene mase s hukom ruše 8,4 m okomito u dubinu, a da ne moraju nadvladati nekoliko stupnjeva ili staza. Lijevo i desno od njega uzdižu se stijene soteske, vodopad i pod njim ležeći riječni tok gotovo su nepristupačni i čovjek se u tom krajoliku odmah osjeti podsjećen na vesterne i pustolovine Divljega zapada.

Pristup rijeci postaje već kilometar dalje, kod skupine slapova Miljacke, daleko bolji, tako da je ovdje 1906. podignuta i hidroelektrana. Ta nekoć najveća hidroelektrana Europe tunelom povezuje slapove Brljan, Manojlovac, Rošnjak i Miljacku i iz njihova kretanja crpi energiju. Da bi se tunelski sustav uopće najprije mogao napojiti dovoljnom vodom da se struja neprekidno proizvodi, morala se pola godine sva voda ovamo preusmjeravati. Tada su gornji slapovi presušili, a ulaz u nacionalni park uređen je pod hidroelektranom. No kad su tuneli bili dovoljno napunjeni, ponovno su se oblikovali i stari slapovi, ulaz se otada nalazi na istom mjestu, a s dobivanjem energije regulira se i razina rijeke, tako da ne može doći ni do sušnih razdoblja ni do poplava. Daljnja dva kilometra prema obali dvije srednjovjekovne utvrde krune obje strane rijeke. Na zapadu stoji Trošenj, koji se zove i Čučevo, na istoku bdije Nečven. Oba su bedema u 14. stoljeću podigle slavne i imućne obitelji, 1522. su ih osvojili Turci i ostale su zauzete do 1686. Nakon toga su građevine stajale prazne, a vjetrovi, dažd i mijena godišnjih doba dovode ih sve više k njihovu statusu ruševina. U dolini se, naprotiv, rijeka Krka čini živom više nego ikad: brzaci i glasan huk, ubrzanje vode kroz izuzetno uski tok kanjona i iznova plićaci jedva daju prepoznati gore još tako mirnu rijeku. Krka postaje spokojnija tek kod proširenja Aranđelovca, koje je prikazano na nebrojenim razglednicama. Ovdje nedaleko od obale leži pravoslavni samostan Sveti Arhanđel, nazvan po jednom od arkanđela, pri čemu je zbog položaja popularan i naziv Manastir Krka. Kompleks s crkvom i gospodarskim zgradama spomenut je već 1402., no u 18. se stoljeću brusila arhitektura i dodavali uvijek novi elementi. Plodno tlo bogato lapornim sastavom s hrastom medunacem, bijelim grabom, jasenom i javorom daje sočnozeleni kontrast blistavom plavetnilu rijeke.

Po jezeru između okomitih kamenih stijena, između samostana Bogočin i 6 km udaljene barijere Roški, plove izletnički brodovi, a po 150 m visokim odsjecima na obje strane pješače sportski posjetitelji parka. Za tim se tok rijeke na dužini od 650 m širi na 450 m širine. Pri tome voda teče preko brojnih plićaka i gromada, stepenica i barijera, malih trasa i plitkih uzvišenja, tako da svjetlucava površina više podsjeća na bisernu ogrlicu ili srebrne repove nego što bi to čovjek zaista htio nazvati vodopadom. Posred te ljepote, zvane Roški slap, iz vode se izdižu otočići, a na koncu voda ipak još padne posljednji ostatak ipak 27 metara visine koje na tom odsjeku rijeke premošćuje.

Na dnu slapova nalazi se vodenica s mlinom u kojoj se prikazuje tradicijska obrada zrna, starinske metode pranja i sama elektrana. Po izboru se slapovi Roškoga slapa mogu razgledati izletničkim brodom ili s kopna: cesta vodi ovamo iz Drniša, a brzo bi se preko najljepšega mjesta virova i brzaca trebao izgraditi most. U trećem i posljednjem dijelu rijeke — Krka se općenito dijeli od svojega izvora do Miljackina slapa i onda opet do Roškoga slapa, jer se njezin tok, količina vode i okolna priroda duž cijele staze veoma razlikuju, a unutar odsjeka su relativno slični — najprije se pruža pogled na 1 km dugo i 300 m široko jezero koje je okruženo močvarnim krajolikom i blagim gorskim stranama. Jezero zaključuje soteska Među gredama, na čijem je ulazu nekoć bila izgrađena tvrđava Kamičak. Danas su od te u 13. stoljeću zamišljene građevine sačuvane samo ruševine — jedan razlog više da se tadašnjim gospodarima zavidi na lijepom pogledu! Šetnjom iz Bristana može se barem razgledati slavna pećina Šuplja stina sa svojim trima otvorima i pustiti pogled da se širi preko jedinstvene kulise. Uspjeli kontrast tomu tvori pogled iz brodice, kada se plovi po dijelom samo 50 m širokoj vodi duž 150 m visokih, okomitih stijena. Nakon što se 500 m slijedi tok rijeke, soteska se odjednom opet otvara i daje slobodan pogled na Visovačko jezero.

To s 3 km x 500–1000 m najveće prostiranje između dvaju vodopada na cijelom terenu parka slavno je prije svega zbog otoka koji leži u njegovoj sredini: na oko jednom hektaru umjetno nasute zemlje bili su izgrađeni crkva i samostan, koji se i danas obitavaju. No dok su se u 14. stoljeću ovdje još pustinjaci pokušavali skrivati od svijeta, današnji se redovnici posjetu raduju tako mnogo da goste koji cestom s istoka dovoze neposredno do obale jezera rado i vlastoručno pokupe brodicom i prevezu. Osobito je živo na otoku 2. i 15. kolovoza, kada hodočasnici u masama potraže mali samostanski vrt, muzej i stare zidine. Nasuprot otoku, na zapadnoj strani rijeke, nalazi se još povijesnija naravna ljepota: najstarija stabla parka, česvine s promjerom debla do 40 cm, i isto tako dugo ovdje ukorijenjeni hrastovi medunci stvaraju osobito nadahnjujuću kulisu.

Sljedeći slap, Skradinski buk, udaljen je oko 5 km, a duž cijele se trase mogu promatrati vodozemci i močvarice, drugdje postali rijetkima, u njihovu najmilijem staništu. Nedugo pred sljedećim slapom u kamenu se može zapaziti posebnost: između uobičajene teksture iznenada se vidi mekan i porozan travertin — pokazatelj da je ovdje prije bio još jedan slap, ali da je pritiskom vodenih masa i erozijom malo-pomalo „izbrušen“. Uz to na tom mjestu Čikola utječe u Krku i zapravo znatno dublji vodeni bazen za nekadašnjom pregradom tako je dobro ispunjen da se gotovo nikakva razlika od redovnoga riječnog toka ne uočava. Čikola izvire iz podzemnoga krškog izvora koji stvara okruglo jezero Torak prije nego što razmjerno uskim tokom teče prema Krki. Zbog toga dvostranog napajanja Skradinski je buk najvodeniji i najprostraniji slap kraja. Preko 800 m duljine i 17 stuba voda pada ukupno 45,7 metara duboko, pri čemu se širi do 400 m širine. Prizor je Skradinskoga buka pisce nadahnuo na poredbe s vilinskim zavjesama, s bijelim snijegom koji se svečano kotrlja preko oltara, s tutnjavim smijehom i s vodenim kapljicama poput tisuća sunovrata; brojni su se slikari trudili prikazati taj prizor, no čar toga mjesta poznaje vjerojatno samo onaj koji ga doista pusti da na njega djeluje. Zanimljivci za kulturu i povijest mogu i ovdje razgledati mlinove koji su nekoć pripadali najvažnijima u zemlji. Žito od Zadra do Splita dovozilo se ovamo da bi se prerađivalo u muku. I hidroelektrana stoji ovdje, koja je, međutim, s razmjerno malenim učinkom znatno štetila ekosustavu, pa nakon osnivanja nacionalnog parka služi gotovo samo obavijesnim i turističkim svrhama. Skradinskim bukom završava i slatkovodno područje Krke, barem u sušnim godišnjim dobima. Ovisno o tome koliko vode teče Krkom, sastanak sa slanom vodom može se zbiti i tek 5 kilometara niže. Pritom slatka voda, koja teče prema moru, tvori gornji sloj koji može biti debeo do 7 metara, a pod njim morska voda pritišće u kopno. Dalje prema ušću vodene se mase sve više miješaju i Krka postaje slana i na površini. U tom se kraju nalazi i skradinski most, koji označava granicu nacionalnog parka.