Znamenitosti — Krka

Iznad Krke približno na visini samostana Manastir Krka mogu se i danas razgledati ruševine tvrđave Bogočin. Bila je u 14. stoljeću podignuta od porodice Martinušić i onda je kasnije prešla na svoje imenodavne vlasnike, koji su svojim useljenjem odmah i promijenili povijest i istodobno propagirali legendu da je car Bogoje za svojega jedinog sina, Bogdana, izgradio tu tvrđavu. Taj se sin trebao oženiti lijepom Miljevom iz Ključice, no na svadbenu svečanost nisu došli samo cijelo blisko i daleko plemstvo, ponosna obitelj opremljene nevjeste i sretna obitelj princa, nego i krilati zmaj, koji je djevojku odmah zgrabio i odveo u blisko jezero. Bogdan je bijesno skočio za njim da oslobodi svoju zaručnicu, no utopio se pri pokušaju da ju spasi. Otac je zbog te tragedije bio tako potresen da je darovao svoje cijelo bogatstvo, dao podignuti samostan na obali rijeke i izgradio most nad Roškim slapom, na kojem je od svakoga prolaznika zahtijevao dvije suze mostarine da bi počastio spomen junačkoga Bogdana. Ta se pristojba danas najčešće darežljivo oprašta.

Posred Visovačkoga jezera leži otok Visovac, na kojem je bio podignut 1400. godine prvi put spomenut samostan, koji je u 16. stoljeću bio proširen crkvom. Obje građevine te u njima se nalazeća knjižnica (s jednim od prvih tiskova Ezopovih basni!) i muzej mogu se i danas razgledati. Svakoga dana izletničke agencije nude vođena razgledavanja kroz stare zidine, pri kojima se najprije uživa pogled iz brodice na sito zelenilo obale jezera, onda se izlazi na kopno na samostanskom otoku i doznaje zanimljivo iz povijesti građevine, sluša anekdote o njezinim stanovnicima i i sam može donekle razumjeti kako je svakodnevni život na tom od vanjskoga svijeta najvećim dijelom odsječenom mjestu morao biti. Danas zidine podignute kao sklonište pred turskom vojskom još upravlja i obitava osam redovnika, koji se u svoj toj samoći ipak posve raduju posjetu! Meditativni mir i nužnost koncentriranja na esencijalno čine samostanski otok Viscovac omiljenim odredištem za sve koji traže alternativu stresu i multi-taskingu radne svakodnevice.

O plemiću Grguru Utješinoviću u povijesti gotovo ništa nije poznato, dok 1445. godine ne preuzme vlast nad tvrđavom Kamičak, čije se ruševine i danas nalaze na obali Visovačkoga jezera. Da bi nakon toga sretnog osvajačkog pohoda i dalje mogao biti siguran u Božju milost, gospodar je dvorca franjevačkim redovnicima poklonio otočić u jezeru — otočić koji je i sam u njegovo vlasništvo došao tek sklapanjem braka sa svojom ženom. U to su vrijeme ovdje već živjeli pustinjaci iz reda sv. Augustina i uredili se s malom crkvom i improviziranim obitavalištima. No zbog opasnosti od Turaka bili su otok napustili i sada bezljudan otočić prepustili bosanskim franjevcima. Redovnici se nisu prestrašili izoliranoga položaja, nego su izgradili današnji samostan, kasnije i crkvu, i skupljali značajne međunarodne spise koji se danas najvećim dijelom još mogu razgledati u knjižnici. Osobito je zbirka turskih dokumenata u ovom kraju, u kojem su Osmanlije uglavnom bile djelatne kao ratni protivnici, jedinstvena. Ipak je duhovnicima uspjelo, osim uz kratki prekid u 17. stoljeću, održati se neovisnima od okupatora. I danas je zanimanje redovnika za sve novo i strano neslomljeno: tko na primjer ne želi rezervirati plaćeni izlet, može se mašući i zovući postaviti na obalu Visovačkoga jezera i najčešće ga jedan od redovničke braće brzo pokupi u brodici i preveze!

Ispod Visovačkoga jezera leže vodopadi Roški slap. Uska, plitka riječna dolina na dužini od 600 metara prošarana je stupnjevima, stazama i kaskadama, preko kojih tekuća voda tvori slapove Roškoga slapa. Da nije priroda sama stvorila taj prizor, gotovo bi ga se već moralo nazvati „kičastim“: svjetlucavi, hučni brzaci, izbijajuće sivo-crveno prošarane stijene, dijelom obrasle grmljem, a na obalama za zemlju tipična fauna uspijeva u takvoj krasoti da se čovjek osjeća podsjećen na prikaze raja — ili barem na rajsku domovinu Winnetoua, koja je za filmske adaptacije zaista među ostalim bila „premještena“ ovamo. Upravo starije generacije domaćih ljudi poznaju još i treće tumačenje: narodna usta tvrde da se karakterističan oblik Roških vodopada ima zahvaliti legendarnom, iščezlom gradu Roškom, preko čijih zubaca i zidova voda danas teče. Podmuklo: što se čovjek više koncentrira na to da prepozna nalaze li se pod hučnom vodom kamenje ili zidovi, to manje prepoznaje…

U slikovitom krajoliku na donjem kraju nacionalnog parka danas leži sanjivo mjesto Skradin, koje mnogim posjetiteljima služi kao ishodište za razgledavanje vodopada Krke ili i privlači ljetovatelje. S vlastitom marinom, dobrim restoranima i udobnim kavanama naselje nudi sve što je potrebno za opušteni odmor. Osim toga se odavde ima lijep pogled na vodopade Skradinski buk — niz nepravilnih okruglih stijena preko kojih voda biserno teče u obliku vela u dolinu. 800 m dužine nadvladava se pritom na 17 stupnjeva, a voda pritom trajno nanovo oblikuje sedreno podnožje i kamene formacije. Ti slapovi ipak nude romantičan prizor, pri kojem nije teško razumjeti da su stanovnici ranijih stoljeća ovdje mogli pretpostavljati domovinu vila, vodenih duhova i drugih bajkovitih bića. A i ako u vodi ne otkrijete nijedan od tih likova, najvjerojatnije ćete promatrati ljudske plivače, ronioce i kupače u osvježavajućem jezerskom bazenu — i moći im se pridružiti!

Na Skradinskom buku može se vidjeti ne samo koja čudesa priroda stvara, nego i kako su ih ljudi za sebe optimalno iskorištavali. Na etnografskoj se izložbi zainteresiranim posjetiteljima predstavlja na primjer vodenica za dobivanje brašna, kao i prvi oblici današnjih perilica: u zatvorenim se košarama rublje spuštalo u najsnažnije brzake, tamo se vrtjelo i pralo, tako da se tekstil poslije mogao ponovno čist izvaditi iz rijeke. Muzejsko osoblje vično povijesti razumije se osim toga u gotovo zaboravljeni način tkanja, koji se posjetiteljima također rado predstavlja.

Već je u ilirsko vrijeme kod dna vodopada koji su kasnije bili nazvani Skradinski buk bilo poznato naselje — Scardona. Ribom bogat dubok fjord i vrstama bogat krajolik u okolini pustili su da mjesto procvate dok nije u toku seobe naroda bilo razoreno od Slavena. Oko obnove grada trudili su se prije svega ranohrvatski kraljevi, koji su ovdje podigli dvor, a kratko vrijeme nakon toga Skradin je postao biskupskim sjedištem. Tako ponovno stavljen u zanimanje javnosti, taj dragulj u bajkovitom krajoliku nije izmakao ni Turcima i oni su zauzeli Skradin. Gospodarstvo je presušilo, brojni su ljudi pobjegli i tek je pod venecijanskom vlašću i planskim naseljavanjem stanovnika zaleđa u grad ponovno došao život. Kao da je grad iz tih iskustava naučio, danas se u Skradinu manje koncentrira na to da se vodi jako unutarnje gospodarstvo, nego se trudi svim gostima izvana pripremiti što lijepše vrijeme: podosta imućnih Šibenčana ima ovdje ljetnu rezidenciju, jahtaška se luka može mjeriti s onima obalnih mjesta i pošumljene strane dobro uravnotežuju često nešto zagušljivu klimu na moru, tako da je Skradin — ne samo zbog svoje blizine vodopadima Krke — mjesto za odmor vrijedno gledanja i doživljavanja.