Nacionalni park Paklenica

Premda gorje Velebit ima ponuditi brojne lijepe vidikovce i raznolike pješačke rute, osobito su veliki i mali kanjon — Velika Paklenica i Mala Paklenica — kod domaćih i posjetitelja slavni zbog svojega prekrasnoga krajolika. Prema tome je područje 1978. od UNESCO-a bilo proglašeno i parkom prirode i stavljeno pod osobitu zaštitu. Ta 36,5 kvadratnih kilometara velika površina u blizini Zadra i Starigrada proteže se preko 1758 visinskih metara i osobito je omiljena kod penjača, jer strmi kanjoni udovoljavaju svakom nivou i pritom još uvijek predstavljaju izazov. Gotovo okomite krške stijene, koje leže dijelom samo 50 m odvojene jedna od druge, uzdižu se do 500 m i sa svake se točke ima dobar pogled na Jadran, koji je od gorskoga masiva odvojen samo uskim obalnim pojasom. No i za pješake i druge prijatelje prirode Nacionalni park Paklenica isplativo je putno odredište: udobnije pješačke staze nagrađuju fantastičnim pogledom, a u zaštićenom teritoriju parka ima se rijetka prilika promatrati neke od posljednjih slobodno živećih supova Europe.

Preko dobro izgrađene mreže autocesta Hrvatske vozi se do obalnoga mjesta Starigrada i odavde se slijede znakovi prema Paklenici. U hotelu Alan, u kojem se pri višednevnim posjetima može i komforno stanovati, nalazi se upravno sjedište parka i kompetentni sugovornici za pitanja o radnom vremenu, flori, fauni i svemu ostalom što biste željeli znati o kanjonima. Odavde dobro označena cesta vodi do glavnoga ulaza i početka velikoga kanjona Velike Paklenice. U samom parku na izbor vam stoje brojne označene ceste i pješačke staze.

Gorski niz kojemu pripada i park Paklenica obuhvaća ukupno 145 kilometara u dužinu između Knina i Senja, širok je 10–30 km i na svojem najvišem vrhu doseže 1758 visinskih metara. Biosfera koju je UNESCO ocijenio vrijednom zaštite nije ipak samo pod prirodoznanstvenim vidovima od značenja: i u kulturi, tradiciji i simbolici Hrvatske krško gorje igra važnu ulogu: u narodnim pjesmama i pričama pojavljuje se uvijek iznova kao legendarno mjesto slobode — možda jer je stanovnik koji je poznavao zemlju na praktičnim pješačkim putovima brzo mogao doći do mjesta koja bi neiskusnim osvajačima bila dostupna samo preko neprohodnih staza i strmih strana. A u brojnim se pećinama u gornjim visinskim metrima moglo dobro sakriti i urediti darežljiva spremišta zaliha. Ta kamena formacija potječe od podzemnih izvora i procjeđivanja, koji ispiru kamen dok vanjske stijene ne popuste i upravo te pećine oblikuju. Kroz te je erozijske procese samo malo rijeka došlo do površine: samo u obalnom području vodeni tokovi izlaze iz strmih stijena kao slapovi i vodopadi, inače je gorje Velebit najvećim dijelom bez vode, što se odražava i na vegetaciji.