Znamenitosti — Paklenica

U osam sati vježbani i spremni planinar može stići od parkirališta na velikom kanjonu do 1758 m visokoga vrha Vaganskog vrha, u međuvremenu još napraviti kratku pauzu za odahnuti i pojesti nešto kod kućice Lugarnica na 440 m visine i onda dalje trčati putem preko slikovita potoka i duž vrhova Crljeni kuk i Babin kuk. No taj strogi sportski program ostavlja izvan sebe ljepotu prirode i uživanje jedinstvene kulise. Kada se stigne gore, čovjek je zasigurno ponosan i iscrpljen — ali je propustio najljepše. U toj je mjeri preporučljivije park istraživati u nekoliko malih etapa. Tih 150 km pješačkih staza ucrtano je na kartama uprave parka. Tko ne želi hodati sa svim ostalim turistima, ne bi trebao ostaviti svoj automobil na ulazu u park, nego bi trebao slijediti cestu nešto dalje u veliki kanjon ili pri dobrom vremenu prijeći u mali kanjon i tamo sebi tražiti put. Ovdje se pješačke staze ipak najvećim dijelom prepuštaju prirodi, što čini dobru opremu preporučljivom. U vruće ljetno vrijeme s isušenoga riječnog korita ima se lijep pogled na strane i na mnoge bjeloglave supove koji ovdje traže osamljenost. No čim počnu padavine, pješačenje je ovdje dobra ideja samo s dobrim pratiteljem ili nakon izviđanja područja u suhom stanju.

Najljepša od svih gorskih pećina jest stalagmitima protkana Manita peć sa svojim zadivljujućim podzemnim dvoranama i hodnicima. Najveća dosad otkrivena dvorana mjeri 65 x 40 metara i visoka je 32 metra. Do dubine od 175 metara naravni je svod već istražen i otvoren, tako da se u srpnju i kolovozu svakodnevno, a u mjesecima prije i poslije više puta na tjedan može razgledati s izučenim vodičem. Prijave za ture — pojedinačna razgledavanja iz sigurnosnih razloga nisu moguća — prima uprava parka u hotelu Alan.

U neprohodnom području nacionalnoga parka magarci su često jedino prijevozno i transportno sredstvo. Ono što posjetiteljima izgleda kao seoska idila i počast predindustrijskim vremenima, samomu je stanovništvu često na teret. Mladež odlazi iz staja na univerzitete i tako rastu veliki gradovi, dok mjesta kao Jurline, Veliko Rujno i Ramići sa svojim kamenim zidićima i pašnjacima najvećim dijelom godine leže ostavljena u parku prirode. Jedino se za praznike i da bi umakli gradskoj vrevi ovamo rado vraćaju prije svega stariji stanovnici. Samo malo stanovnika još cijele godine živi u mjestima kao Marasovići, gdje pak uglavnom čekaju gladne, žedne i umorne izletnike i više se ne drže krajnje iscrpljujućega poljskoga rada na kamenitom, stjenovitom tlu.

Osobito lijepe poglede uživa se u pješačenju do Vidakova kuka, gdje se u visinu izdižu kule kamenih iglica i njihovi se vršci gotovo već čine kao da se osipaju. Penjači se okušavaju na uskim kamenim formacijama, pješaci mogu ili između njih tražiti put i osjećati se kao u okamenjenoj šumi ili iz Starigrada izabrati istočnu pješačku stazu i već na putu tamo uživati pogled na žlijebaste škrape. Alternativu tomu pruža panoramska staza 5, koja preko visine Babunjača u blagim uzdizanjima i spuštanjima vodi do zaseoka u dolini Paklenice i pruža jedinstven pogled na svu tu ljepotu koja je ovaj park učinila zaštićenim područjem prirode!