Nacionalni park Velebit

Unutar gorskoga lanca Dinarida leži Velebit, koji se preko 10-30 x 145 km proteže paralelno s dalmatinskom obalom. Na kopnenoj su strani strane pošumljene i polako prelaze u nizinu Liku, na obalnoj su strani gorski vjetrovi razderali zemlju i ostavili kamene raspukline. U sjevernim odvojcima toga gorja nalazi se Nacionalni park Sjeverni Velebit, koji se najčešće označava samo kao „Velebit“. Nacionalni park obuhvaća 109 od ukupno preko 2000 kvadratnih kilometara gorja i štiti šumske površine od krčenja, domaćim životinjama pruža trajnu domovinu i zadivljuje jedinstvenim nizovima vrhova. Bazeni iglastih šuma i vapnenasto bijeli kameni vrhovi stvaraju ovdje raznolik krajolik, a prije svega u ljetu ovamo rado dolaze prijatelji prirode, pješaci i sportski penjači.

Nacionalni park Sjeverni Velebit leži blizu obale na pola puta između Zadra i Rijeke. Krajobrazno najupečatljiviji dio parka nalazi se u priključku na cestu između obalnih gradova Jurjeva, Oltara i Zavižana. Ovdje je put osim impozantnih vrhova obrubljen i planinarskim kućicama i botaničkim vrtom prije nego što naposljetku vodi do 1645 m visokoga vrha Vučjaka. Taj se kraj naziva Rožanski kukovi i raspolaže dobro označenim i omiljenim pješačkim stazama. Isto tako zanimljiva i prije svega u ljetu sjenovitija od vršnoga predjela jest šetnja kroz šumu Štirovaču. Na cesti iz Zavižana preko Loma i Mrkvišta ona je označena, a na asfaltiranu cestu iz Krasna neposredno se priključuje šumski put dobro prohodan automobilom. Prema tome koja mjesta u nacionalnom parku čovjek želi vidjeti i gdje je proveo prijašnje dane, nude se različiti pristupi: iz Šibenika slijede se znakovi koji vode do kućice Rossijeva koliba, iz Klada se drži smjera Zavižana, a tko dolazi iz Jablanca upravlja jednostavno prema Velikom Alanu.

Vrijeme je u Velebitu tako zahtjevno kao u svim gorjima — što strastvene planinare samo još više mami da nadvladaju ne samo vrh, nego i klimatske okolnosti. Svima ostalima jednostavno je savjetovati da uzmu toplu kišnu jaknu; ali tko ovdje želi istraživati kraj duže od samo jednoga dana, trebao bi se malo bolje razumjeti u vremenske uvjete: na 158 dana u godini temperatura na vršnim visinama pada pod ledište, a bura, ćudljiv gorski vjetar, često tjera taj hladni zrak i u doline. Uz to dolazi da ona na obalnoj strani može doseći orkanske brzine i ponekad još pred sobom tjera i snijeg, koji na 132 dana u godini prekriva vrhove — a na ostalim, kažu domaći, niski oblački pokrov boji gorske kupole u bijelo. U ljeto se prema tome često grmi — šest jakih pljuskova na mjesec nisu ni u toplom godišnjem vremenu rijetkost. Da bi se zlim iznenađenjima ili posve umaknulo ili da bi se na njih moglo spontano reagirati, ne bi se trebalo lakomisleno daleko udaljavati od automobila ili planinarske kućice, osim toga naravno paziti na prognoze vremena i opomene domaćih i izvan ljetnih mjeseci svojim se pješačenjima primati samo dobro pripremljen i s odgovarajućom opremom. Tako je čovjek na sigurnoj strani — čak i kada uhvati jedan od brojnih prekrasnih dana u kojima toplo sunce Nacionalni park Velebit uranja u svoje jasno svjetlo i čovjek ne može ni zamisliti da bi ikada moglo biti drukčije.